Kad snimiš remek djelo poput "Funeral", put vodi uglavnom prema dolje. Još kada ti je jedan od najboljih albuma nultih ujedno i debi, očekivanja su ogromna, prostor za pogrešku još veći te postaješ hodajuća meta glazbene kritike i fanova. S "The Suburbs" su Arcade Fire po drugi put izbjegli metak. Prvi put se to dogodilo sa sjajnim "Neon Bible".

 

"The Suburbs" je izvrstan album, svakako jedan od kandidata za album godine, a BBC je išao tako daleko da ga je usporedio sa "OK Computerom". Usporedba koja se čini primjerenijom, ako već uspoređujemo dva velika benda koji uspješno mire umjetnički kredibilitet sa velikom bazom fanova, jest da je "The Suburbs" na neki način za Arcade Fire ono što je Radioheadu bio "Hail To The Thief", dakle jedan veliki prostor za probu svega i svačega bez hvatanja nekog jedinstvenog smjera. Album stoga obiluje različitim stilovima i ostavlja dojam kako je kroz pokrivanje tog širokog područja bend uspio sam sebi dati oduška i napraviti korak dalje, ako je to uopće moguće za sastav ovakve diskografske prošlosti. Zvuk je mjestimice klasično arkejdfajerovski nakićen, grandiozan i masivan, da bi se već u sljedeći trenutak spustio i pretvorio u akustarenje te se opet podigao u nekakav elektro sound, do sada nepoznat član njihovog glazbenog arsenala. Arcade Fire se nisu libili pozvati u pomoć glazbenu povijest, tako da ćete ako odvojite sat i nešto za album moći poslušati kako citiraju Neil Younga (uvodna "The Suburbs"), Keith Richardsa ("City With No Children") ili pak New Order ("Half Light II").

Priča o predgrađima Sjeverne Amerike je započela prije svega kako bi se udovoljilo potrebama nekada rastućih industrija, naftne i automobilske, a ne budućim žiteljima tih naselja. Život njihovih stanovnika je zadnjih godina odlično obrađen u par filmova (npr. fantastični "Revolutionary Road") i serija ("Mad Men") te je sada dobio i svoje suvremeno viđenje u glazbenoj formi. Dio članstva benda, preciznije braća Will i Win Butler su odrasli u predgrađu Houstona te se ta sjećanja i iskustva provlače pločom. Jednoličnosti predgrađa je suprostavljena lagana doza nostalgije koja naseljima na rubu grada daje dozu životnosti koja im u suštini i nedostaje zbog svoje otuđene prirode. Bivše mjesto stanovanja se na ploči ne glorificira, već uglavnom opservira uz natruhe kritike. Ključni stihovi na albumu su tako smješteni na akustičnoj "Wasted Hours", gdje je sve lijepo sumirano u par stihova:

'First they built the road, then they built the town
That's why we're still driving round & round
And all we see are kids in buses longing to be free.'

Neki od najbitnijih trenutaka na albumu ipak pripadaju Regine, ženskoj protuteži u bendu. Prvi put se to događa u sjajnoj "Empty Room", koja započinje frenetičnom violinom da bi se nakon par sekundi oslobodila i postala masivno čudovište od zvuka te skroz preusmjerila do tada pomalo očekivani tijek albuma. Sama završnica krije i najveće iznenađenje te nudi odgovor o uspješnosti ovog samonametnutog čeprkanja po glazbenom spektru. Predzadnja skladba, "Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)", je apsolutno remek djelo. Riječ je o najvećem glazbenom iskoraku koji su AF do sada napravili, a zvuči kao miš-maš ABBA vs The Knife vs Debbie Harry. Regine je naprosto maestralna u ovoj izvedbi koju komotno možemo proglasiti pobjednicom cijelog albuma i disko hitom za sve manje i više pomaknute tulume.

Teret očekivanja kakav stoji pred bendom ovog kalibra i potencijalni kompromisi koje taj teret uzrokuje se niti jednog trenutka ne osjete na ovom albumu. Velik, intrigantan i raznolik, The Suburbs će se vrtiti dugo nakon što mu istekne komercijalni vijek trajanja, a to mogu samo najveći. Arcade Fire su prva liga.

www.myspace.com/arcadefireofficial
www.arcadefire.com