Većina recenzija svih album nakon prvijenca "High/Low" iz davne 1996. počinje s istom pričom. Nada Surf su onda baratali pop izričajem koji je s jedne strane mnogo dugovao poletu power popa, a s druge bio simptomatičan za post-grunge razdoblje u kojem se ovaj trio izgledom i nonšalantnom izvedbom ipak distancirao od dosadnih i pozerskih kopija velikih patnika devedesetih. Štoviše, Matthew Caws, Daniel Lorca i Ira Elliot su onda izgledali kao indie nerdovi što se pokazalo jako dobro u kombinaciji s hit singlom koji im je priuštio ugovor s velikom Elektrom i heavy rotaciju na MTV-u. No, obzirom da je izdavač tražio reprizu na sljedećem albumu, često spominjana "Popular" se uskoro pokazala kao dvosjekli mač za budućnost benda. Onima koji su vidjeli dalje od nje bilo je sasvim jasno da se  radi o slučajnoj anomaliji, a bend je ubrzo dokazao da je spreman za neke nove hitove koji nažalost više nisu bili atraktivni velikom izdavaču. Usporedbe s Weezer nisu bile slučajne, ali već je na drugom albumu "The Proximity Effect" (1998.), a naročito nakon definitivnog razlaza s prvim izdavačem, uslijedila transformacija u kojoj Caws deranje i neuvjerljivu namrgođenost zamjenjuje s višim i nježnim emo tonovima.

Razlog za ponavljanje uvijek iste uvodne priče leži u činjenici da Nada Surf već desetak godina lebde u sigurnom prostoru rezerviranom samo za iznenađujući broj vjernih fanova, ekipe koja je odavno postala imuna na radijsku anonimnost iz koje njihovi mezimci izlaze rijetko, ali zato s pametnim prvoloptaškim hitovima kojima šira publika ne bi smjela odoljeti.

Uvodna priča je u biti nepotrebna, samo izlika da se iznova predstavi manje važan bend koji već desetak godina živi novi život u kojemu serija albuma "Let Go" (2002.), "The Weight Is a Gift" (2005.) i "Lucky" (2008.) čini trilogiju u kojoj su fileri za mene bili samo dobra prilika za predah između mnogobrojnih hitova bezvremenskog panoramskog power popa i njegovih balada (kliknite na svaki sljedeći link u tekstu kako bi skužili što podrazumijevam pod time).

No, nešto je pošlo po zlu s recepcijom posljednjeg albuma "The Stars Are Indifferent To Astronomy". Nismo mogli očekivati da će bend napraviti neočekivani skok i snimiti album koji se razlikuje od posljednja tri, a kamoli da može nadmašiti najbolji "Let Go". Svjesni da ih danas na okupu uglavnom drže prijateljstvo i vjerni fanovi, Caws, Lorca i Elliot su s ciljem razbijanja uigrane monotonije pokušali s receptom koji u većini slučajeva donosi pozitivne rezultate – vratili su se u garažu. Pažljivo slaganje pjesama u studiju zamijenili su s malo bržom i energičnijom snimkom iz prostorije za vježbanje. Povratak korijenima rezultiralo je vrckavijim gitarama, ali je zato materijal nakon prvog slušanja ostavljao dojam ravnosti.

Trilogija gore spomenutih albuma dokaz je da im reciklaža najbolja odgovara. Na novom albumu nema drastičnih odmaka od njihovog bazičnog zvuka, ali je skroz čudno proletjeti kroz materijal koji ne nudi niti jednu baladu u stilu "Inside of Love", "Blonde on Blonde" ili "Always Love". Imamo poletnu  "Waiting For Something" koja je tipičan primjer ultimativnog Nada Surf hita i praktički nema razlike ukoliko ju pustite u nizu kojeg čine slične stare uspješnice kao "Whose Authority", "Happy Kid" i "Hyperspace", ali trebati će neko vrijeme da se energija s prvog dijela prebaci i na drugi dio albuma koji se nakon prvih par slušanja strmoglavo guši u jednoličnom intenzitetu i slabijim refrenima. Međutim, ne zadugo.

Opsesivno ponavljanje prvih pet pjesma ubrzo me preusmjerilo na popravljanje percepcije drugih pet komada. "The Stars Are Indifferent To Astronomy" se tako kao tipičan grower počinje odmotavati u svoj svojoj jednostavnosti s kojom bend pristupa skladanju i pisanju. Pravo lice odjednom otkrivaju "Looking Through" koja zvuči kao kombinacija Teenage Fancluba i  Superchunka te mračnija "Let the Fight Do the Fighting" koja je daleko od "Killian's Red" s trećeg albuma, ali ipak zaslužuje pažnju kao jedna od sporijih na albumu. Nema velikih pretenzija i dvostrukih poruka – sve je savršeno jasno, jako blizu klišejima u kojima će se vrlo vjerojatno prepoznati većina 9-to-5ersa, onih koji duge izlaske zamjenjuju s ranim povratcima kući k Njoj/Njemu: Came home early, a quarter to two / I don't need more wine, I'm coming for you. Uostalom Matthew Caws priznaje da se sve više posvećuje obitelji, a svaki drugi korak na ovom albumu samo je dokaz tome. Njegove posljednje nedoumice o prihvaćanju odgovornosti iz svijeta odraslih se polagano mire, a on je u potrazi za nekom novom energijom: Elusive energy / Hard to hold / I'm looking for it now and will be when I'm old… ili This new piece I can feel it now / Well once in awhile now / It better grow i napokon And I cannot believe the future's happening to me.

Na kraju mi guštanje u bilo kojem novom albumu ovog benda dođe isto kao i guštanje u novim izdanjima već spomenutih veterana: Teenage Fancluba i Superchunka. Njihovi najbolji albumi daleko su iza nas, ali sasvim je jasno da ovisnost o ovim novima nema veze samo s kultnim statusom onih starih.

***

Nadam se da gore niste propustili kliknuti na link za "Waiting For Something", jer ako jeste onda morate poslušati akustičnu verziju koja je odmah ispod teksta i nakon koje ćete sigurno htjeti čuti i onu originalnu s albuma.