Hrvatsku nikad nisu posjetili No Use For A Name, Tonyjev matični bend, a najbliže sto su nam došli bila je Ljubljana. Kako sviraju skate punk kojeg normalni ljudi prerastu kada zagaze u treće desetljeće, nisam uspio nikog nagovoriti da ode sa mnom gledati frajere u srednjoj dobi koji još uvijek nose maskirne hlače i blajhaju kosu. No, imao sam sreće slušati Tonyja Slyja na jednoj od njegovih zadnjih akustičnih turneja.

Došao je u Zagreb zajedno s dobrim prijateljem Joeyem Capeom iz Lagwagona, praćen još dvojicom izvrsnih glazbenika Jonom Snodgrassom i Brianom Wahlstormom. Bez velike pompe održali su jedan od najboljih koncerta godine u alkoholom natopljenoj Močvari. Tijekom bisa odsvirali su "Linoleum" posvećen još jednom preminulom kolegi Dereku Plourdeu, a sama izvedba bila je tragikomična pošto niti Tony niti Joey nisu više mogli gledati od alkohola te su jedino snagom volje uspjeli ostati na nogama. No, na kraju Slyja nije dokrajčio alkohol, već tablete, ali to zapravo nije bitno - svi ljudi imaju demone s kojima se bore. Bitnije je da, ma koliko to morbidno zvučalo, čovjek iza sebe ostavio pjesme čija kvaliteta tek na ovom albumu dolazi do izražaja.

Za Fat Mikea se može reci puno negativnih stvari, stvari toliko gadne da njihovo spominjanje pred djecom automatski završava prijavom za seksualnog prijestupnika, ali stvarno zna organizirati ljude. Uspio je skupiti rijetko viđenu all star ekipu punka, svih razdoblja i stilova. Vjerojatno niti jedna punk kompilacija nije imala ovoliko velikih imena, a da nije neko greatest hits zgrtanje para. S punih 33 pjesma našlo se mjesta za sve. Od velikih scenskih veterana (Bad Religion, Pennywise), preko indie miljenika (Frank Turner, Gaslight Anthem) do punokrvnih pop imena (Simple Plan, Yellowcard). Možda je uzaludno ulaziti u detaljnu analizu pojedinačnih pjesama, jer su uistinu radi o masivnom izdanju, pogotovo zato što sve ionako imaju jednu svrhu. Sve one služe da demonstriraju izvanserijsku kvalitetu koju je Tony Sly posjedovao kao tekstopisac.

Najveća boljka pankera, a i većine pisaca, jest nemogućnost da se maknu od jedne teme. Prilično sam siguran da ću se objesiti slušalicama ako Brian Fallon još jednom spomene radio, a o vječnom odjebavanju autoriteta od strane Anti-Flag i Pennywise više nije ni smiješno raspravljati na ironičan način. Za razliku od njih Tony Sly razvijao se pred svijetom, na pozornicama i u malim usranim klubovima. Svojim tekstovima uspio je u isto vrijeme pisati ekstremno osobne ljubavne pjesme bez nepotrebne ljige. Izbacivao je frustracije o sjebanom svijetu oko sebe bez prevelike drame i izigravanja žrtve. Također je iz pjesma bilo lagano iščitati probleme sa supstancama/pićem, ali lako se sada igrati generala nakon bitke. Bilo kako bilo, tek sada izvađene iz svojih skate punk okvira, gdje rijetko tko stane i posluša onog lika koji se dere prema publici, tekstovi dobivaju na težini. Doduše, zadnjih par godina on je i nastupao kao solo akustični izvođač, no tamo se radilo isključivo o ogoljenim izvedbama dok su te pjesme ovdje dobile punoću i šarenilo omogućeno različitim stilskim rješenjima.

U globalu gledano, radi se o kvalitetnoj kompilaciji, gdje je velika većina bendova odradila vrhunski posao. Konkretno govoreći, Strung Out je obradio "Soulmate" i odveo je na novu razinu žestine i brzine. Par izvođača poput Rise Against i Mad Caddies pretvorili su svoje obrade u balade koje pogađaju žicu. Mlade nade Teenage Bottlerocket demonstrirali su kako bi "Via Munich" zvučao da su ga svirali Ramonesi, a Old Man Markley pridonijeli su svoj unikatni country zvuk na "Feel Good Song Of The Year". Možda i najzanimljiviji verziju dali su Snuff koji su doveli kompletni big band i stvorili neviđen kaos na "On the Outside". Naravno da su se na tu količinu pjesmama našlo i par promašaja. Bad Religion pružio je izrazito dosadnu obradu "Let It Slide", dok je od Simple Plana i bilo za očekivati da neće baš kreirati remek djelo, pogotovo nakon što im je podarena dosta mučna "Justified Black Eye".

Lijepo je vidjeti kako se inače dosta fragmentirana scena može ujediniti da izbaci dobar album, iako je tragično da je čovjek morao umrijeti da se to dogodi. Album ne nudi niti jednu novu pjesmu, a toliko je stilski različit da ne može funkcionirati kao cjelina, tako da objektivno tu nema govora o nekoj ekstra kvaliteti ili kultnom statusu, ali to mu niti nije bila svrha. Uspio je predstaviti Tonyja Slyja kao osobu koja je na vrlo jednostavan način pisala o životu, a opet je uspio reći više od mnogo elokventnijih kolega. Prikladno je onda da je apsolutni vrhunac albuma "International You Day" u izvedbi Joey Capea koja počinje sljedećim stihovima:

'I'm sorry that it took so long
to write this song
but I gave up
You see one million words can't describe
how it feels
to know your love.'