Živim u strahu ovih par dana. Naime, jedan od šefova kojeg zbog njegove sramote neću imenovati, ali ću spomenuti kako ga uvijek možete vidjeti na biciklu i kako se svoje žene boji kao preplaćeni ter nekulturni madridisti zlih katalonskih patuljaka, je rekao: "Pazi da ne zajebeš recenziju jer će ju autorizirati moja žena!". Zabilježeno, drugar, pazit ću. Ne znam zašto se pribojavam konačnog produkta kad je, primjetit će te, moja recenzija bestidni panegirik, a njegova žena, ako sam dobro shvatio, štovatelj rada vještog interpretatora Stuarta Staplesa i njegovih prijatelja u borbi, Tindersticksa.

Kozmički je redikulozno kad jedan naoko običan album postaje savršena glazbena podloga za spektakularno prozaične puteve mojih svagdašnjih misli. Lud je, ali i podjednako krasan osjećaj kada čovjek, miljama i svjetovima udaljen od ove čađave mehane, svojim riječima kazuje ono što mislim; ono što tako često osjećam. Slušajući novi album maštovito nazvan "The Something Rain" koji je Staples spremio sa svojim vjernim pratiteljima, braćom romantičarima, znam da mu neću moći uzvratiti uslugu za pravljenje društva u ovim dugim i hladnim noćima kratke veljače jednako ili približno kvalitetnom recenzijom istog. Koliko god pokušavao. Zavaljen u ovaj hladan, prazan i jednoličan ured mogu samo smišljati epitete koje bih mogao i trebao prišiti većini pjesama sa albuma, ali velike riječi i vrsno izvedene rečenične konstrukcije koje mi nikako ne idu nisu i nikad neće biti supstitucija za velike osjećaje koje neke skladbe s ovog najnovijeg uratka definitivno, bespogovorno izazivaju.

Čini se prigodnim da nakon pisanija o sebi/kraćeg spominjanja Leonarda Cohena i njegovog novog albuma nastavim u istom tonu, tj. da iznova pišem o sebi i ovlaš spomenem Tinderstickse. Prigodno jer je estetika potonjih i njihovo istraživanje mračnih kutaka nesretnih i bezizlaznih romansi - koje je započeo ili, barem, usavršio gorespomenuti kanadski bard - razvidno i na ovom albumu. Prije nego dođem do trilogije beznađa® koju čine "Medicine", "Frozen" i "Come Inside", vrijedi spomenuti samo otvaranje albuma, uvodnu skladbu "Chocolate" koja me svojim trajanjem (9:04) tjera na očaj, ali i na smiješak jer monotoni solilokvij koji se neumoljivo razvlači tijekom pjesme neodoljivo podsjeća na "A Space Boy Dream" meni (svima?) dragih Belle & Sebastian. Kasnije dolazi i nagrada u obliku "This Fire Of Autumn" koja je vođena zaraznim ritmom kao "Last Nite" The Strokesa, ali na ovaj dobro znan i suptilan način Tindersticksa.

Trilogija beznađa iz jednog jedinog razloga. Sve tri pjesme u sebi sadrže jadikovke ljubavnika koji je u koliziji sa samim sobom jer, kako čujem(o) u "Come Inside", u jednom trenutku zapomaže za nježnošću ali se istovremeno nada nepovoljnom ishodu u budućnosti: "Come inside/I've been expecting/Such a long time" vs. "Living my life from day to day/Hoping that you would never come my way". "Frozen" donosi razigran ritam kojemu na snazi najviše daje jednostavno razigrana bas dionica i Staplesov lijeni, uvjerljivo slomljeni glas koji ponavlja "If I could just hold you!" kao mantru, dok je singl "Medicine" spora i srceparajuća balada o čovjeku koji očajno treba lijek i u razgovoru sa samim sobom dolazi do spoznaje da je taj lijek, predmnijevam, ona. Samo ona. "It's medicine you want/It's medicine you need...".

Znate onu scenu iz Frearsove dramedije "High Fidelity" (nastale po istoimenom romanu britanskog šaljivdžije Nick Hornbya) kad depresivni Rob odluči prodati nekoliko EP-ova The Beta Benda pa pusti "Dry The Rain" ne bi li cool milozvučjem privukao kupce? Ili, još bolje: kad pustite neki album vama dragog benda da svira u pozadini dok konverzirate o svim silnim pizdarijama koje vam padaju na pamet, i prije nego se sve teme iscrpe, prije nego što nestane meze i počne priča bezveze – nastaje muk i prva pametna glava upita; "Hej, braca, šta je ovo?", pa nekoliko trenutaka kasnije zaključi; "Što god da je, dobro je!".

To su Tindersticksi; tihi i nenametljivi. No, ako odvojiš par minuta samo za njih - nećeš se razočarati.

www.tindersticks.co.uk