Svako zlo za neko dobro.

Ja nisam nikada volio školu. Ni osnovnu ni srednju. Mislim, sve oko škole je bilo relativno OK i zabavno, ali škola sama po sebi nikad. Ni faks. Ljudi se često ljute ako ih pitaš kako je u školi ako su na faksu kao da to znači da su manje, odnosno više odrasliji jer su na faksu. Faks je škola. Amen. Nema raprave. Jedino što mi za ovu priču ne treba taj period školovanja. Tako da slobodno idite na faks koji nije škola. Trenutno mi trebaju samo osnovna i srednja.

Koliko god nisam volio školu u istoj mjeri sam obožavao ljetne praznike. U tome leži trampa zlo za dobro. Iako mi je škola uglavnom samo smetala, na račun postojanja računice rujan-lipanj=obrazovanje postojao je i aksiom lipanj+srpanj+kolovoz=ljetni praznici. Na račun mrske mi škole dobio sam koncept ljeta kao godišnjeg doba rezerviranog za plandovanje, spavanje do ranih popodnevnih sati, za pozivanje prijatelja kod sebe doma u pol 12 navečer, ne gledanja na sat i putovanja. Mogućnosti ljeta su se činile beskonačne i vanvremenske. To je bilo vrijeme kad je ne raditi ništa bilo jednako legitimno kao i raditi nešto. I kao svaki pošteni paradoks, na kraju si učino daleko više životno značajnih stvari ne radeći ništa nego kada si se trsio/la napravit najbolju lentu vremena za sat povijesti. To je meni moja škola dala; čudesan svijet izostanka iste.

Zahvaljujući našem specifičnom kemijskom sastavu i genetskom kodu teško se navikavamo na promjene. To je uglavnom loše, ali kada je u pitanju koncept ljeta ne želim ikada izgubiti osjećaj kojeg imam kada sjedim doma i pacam se u stanu koji poradi najgoreg protoka zraka uvijek ima 10 stupnjeva više nego vani, a klima uređaj je nepostojeći, jer to onda ne bi bilo to (umetni onu scenu iz Palmetta kada Woody Harrelson sjedi za pisaćom mašinom). To je osjećaj slobode koji niti jedna plaća ili položaj upravitelja/meneđera ne može zamijeniti. Prekrasna, masna i znojava iracionalnost. Čak i kad sam svaki dan cijelog ljeta u uredu od pol 9 do pol 5, slobodan sam. Svake večeri, svaki put kad čujem zrikavce i kad pogledam kroz prozor, a vjetar lagano treperi lišće susjedne breze. 100 posto slobodan.

Vrijeme je za glazbenu kulisu.

Ja svoju zabavu shvaćam ozbiljno, barem daleko ozbiljnije nego bilo koju društveno prihvatljivu 'ozbiljnu stvar'. Jer se stvarno želim zabaviti. Ne želim se samo napiti, pobljuvat po vama Ali-kebabTM i vriskat da želim bit vaš Benjamin Button. Osim toga gadno ste prevarili ako ste mislili da će se ova ljetna romansa, ovo pot lista barenje, odvijati uz Lady Gagu, Daleku Obalu ili Gotan Project. Ako ste taj tip perverznjaka niste moj tip perverznjaka. Ako mi ponudite Pixiese, Beastie Boyse, Dinosaur Jr., Scapegoat Wax, Bran Van 3000, Seam ili Ice-T/Black Flag kazetu onda se možemo zacementirati na klupicu po vašem izboru i krenuti na instrukcije stranih jezika. Kako sam gore naveo, uglavnom je jako loše robovati prošlosti pa ajmo probati nešto novo. Mig mig. Prošle ljeto sam urlao iz petnih žila slušajući Condo Fucks, a ove godine imam novi ljetni garage rock lajtmotiv. Novu kulisu. Pošteno, album je izašao zimus, ali je tako fino prezimio u mp3 plejeru da mi je drago što sam čekao skoro pola godine da napišem ovu toplu preporuku. Skupina The Soft Pack ima staža u mojim slušalicama kao rijetko tko. Svi koji mene i moje slušalice imalo poznaju mogu pretpostaviti koliko je to radnih sati s tim da album ima jedva pola sata. Bend koji prije nego što se zvao The Soft Pack imao jedno od najboljih imena ikad, The Muslims, početkom ove godine je izdao svoj drugi istoimeni debi album. Točno tako. Ono što je nekad bio The Muslims-"The Muslims EP" preimenovano je i reizdano kao The Soft Pack-"The Muslims LP". Nikada neću prežaliti to ime. The Muslims. A kako bi cijela stvar još dobila na kulu svaki omot 12''-nog izdanja The Muslims EP/LP-a propucan je s .22 kalibarskim pištoljem! No, nema vremena za jadikovke. Bendu su navodno dopizdile glupe rasističke fore kojima su bili izloženi radi imena i The Muslims postaju The Soft Pack. U veljači su izdali novi album, a on je poželjniji od bradavica s okusom hladne Stelle!

Album otvara "C'mon" i ako je po Draženu najbolja stvar za otvoriti bilo koju proljetnu kompilaciju "Electrocution" Billa Foxa, "C'mon" nudi žestoku konkurenciju u ovogodišnjem užem izboru za najbolju uvodnu pjesmu u ljetnu kompilaciju. Nakon nje se nalazi "Down On Loving", pjesma koja me uvjerila da ovaj bend treba postati standard konfekcija u mp3 plejeru. "Down On Loving" je garage rock hyperbalada koja starta na prvu i izlaže sve čari usamljenosti na način zbog kojeg ćete se osjećati gotovo krivim što ste u sretnoj vezi. "Answer To Yourself" je D.I.Y. punk priručnik sažet u 'Don't buy the wood, just plant the seed' s malo defetizma u refrenu 'I think I'm gonna die before I see my time' koji joj samo daje na uvjerljivosti. Ova stvar i "C'mon" imaju odlične popratne spotove, a spot za "Answer To Yourself" nas vraća u crno-bijele "Clerckse".

Zvuk se tu i tamo zaoštrava na "Pull Out" i "Parasites" i u njima kao da dobivate dozu Elia Janneya (GVSB) koji je producirao album. Premda, ruku na srce, da ne piše na netu i u knjižici da je on radio ploču ne bih mi palo na pamet da je on imao prste u njoj. Za fanove GVSB-a to će biti još jedna trešnja u kolaču, a album radi Elija nije nimalo manje autentični Soft Pack proizvod.

"More Or Less" i "Mexico" se vraćaju na ljubavnu tematiku s jednako gorko-gorkim okusom kao i "Down On Loving". To vas naravno neće spriječiti da se rasplešete na obje (s malo više koreografije na "More Or Less" i puno prisnije na "Mexico"). "Tides Of Time" je CSI San Diego za ljude kojima David Caruso uopće nije kul, a uz "Move Along" , "Flammable" i odgovorajući voodoo ples možete očekivati spontano zapaljenje. Dodate još "Pull Out" (za koju se ne mogu odlučiti je li antiratne ili antizatrudnjeničke tematike... vjerojatno niti jedne ) i album je gotov.

The Soft Pack i njihov istoimeni novi album su uz Mixtapese jedno od najboljih rock n roll izdanja ove godine. Ako volite Vivian Girls ili Threesome ili The Marked Men vjerujem da ćete se razveseliti Soft Packom. Matt, Matt, David i Brian sviraju svoju muziku na neodoljivo nenametljiv način i bez puno prenemaganja . Njihova izvedba izgleda kao da se uopće ne trude. Što ne znači da se ne trude nego da su oni jednostavno ona skupina ljudi, ona kemija, onaj talent koji kul čini kulom. Njihove face možete prije očekivati na vašim vratima kad vam se dostavlja pizza nego na naslovnici popularnog glazbenog časopisa. Ne zato što oni nisu zaslužili biti na naslovnicama već stoga što oni izgledaju kao 'ljudi'. Ja sam uvijek imao specijalno mjesto za bendove koji izgledaju kao 'ljudi', a ne zvijezde. Ovi 'ljudi' su nam ove godine dostavili svoj novi album koji sa svoje 32 minute možda spada u rang mini pizza, ali mini pizza s ekstra svega finog koju ćete jesti u jumbo porcijama.

www.myspace.com/thesoftpack
www.1928recordings.com/catalog/the-soft-pack-catalog/the-muslim.html
www.myspace.com/heavenlyrecordings