E: Potpisali smo za Sub Pop! Naša sreća je sada neupitna i više nije primjereno sanjariti i dangubiti zbog problema kojima je glavni izvor neimanje konkretnog problema. Naša je adolescencija svetinja, ali smo kroz nju prošli bez velikih ožiljaka. Sumnjam da bi takvi bili zanimljivi na duge staze.

D: Ha! Pa najgore i najslađe vrijeme je iza nas! Sada ćemo se s njime dostojno pozdraviti i posvetiti mu album, a nakon toga ćemo zakoračiti u bezdan stvarnih životnih problema.

E: Ne znam da li će nam takvo stanje stvari donijeti i dodatnu inspiraciju za daljnje poteze, ali zasad sve ide po planu.

D: Uostalom, ako se i ne snađemo nakon prvijenca, letargija će uvijek biti u modi. Već ćemo se nekako uklopiti.

Ciničan sam i licemjeran ako ovako zamišljam konverzaciju između Evana Abeelea i Denise Nouvion iz Memoryhouse na čiji sam prošlogodišnji rearanžiran i reizdan EP "The Years" pao kao adolescent u naponu benigne rastrojenosti, u post-ljetnom bunilu koje uvijek donosi nove nesigurnosti i u mom slučaju samo ponekad samopouzdanje za velike i važne zadatke u nadolazećim godišnjim dobima. Iako sam ljut na sebe jer je ta ovisnost naslijeđena iz lagodne adolescencije postala uteg odgovornije sadašnjosti, prvenstveno su me rasrdili ovi Kanađani koji su odjednom odlučili raskrstiti s gustom maglom reverba, chillwave letargijom i eteričnim uljima slatke melankolije s prvog kratkog izdanja kojemu sam dopustio da me ošamuti kao da nikada nisam prestao biti blaženi apsolvent. Moram priznati da mi je trebalo više od desetak slušanja da se prepustim pročišćenom zvuku njihovog prvijenca "The Slideshow Effect". Ništa mi nije bilo po volji – pjesme su napokon poprimile predvidljivi pop oblik, njezin je prirodan glas toliko iskakao da je na trenutke zvučao kao najneugodnije tuljenje Zooey Deschanel kojoj je slon prdnuo u uho, a dodavanje pravih instrumenata mi je zvučalo samo kao nezrelo odavanje počasti nedostižnim uzorima. No, kako to inače biva kod onih koji imaju sklonost za polagano uzgajanje opsesivno-kompulzivnih poremećaja, album je kliknuo s promjenom, odnosno s naglim topljenjem snijega i prvim produženim danima za koje smo mogli skužiti da su nešto duži tek kada se ponovo probilo sunce.

Chillwave je zamijenjen dream popom koji u ovom slučaju nije opojan zbog svoje pospanosti, nego je neprikladno bistar zbog štreberskog i jednostavnog pristupa. "The Slideshow Effect" je u biti usporeni wake up pop za sunčana jutra kroz koja se probijamo izbezumljeni zbog niskog tlaka, u neskladu sa snovima od kojih se nemilo rastajemo.

Sanjivost ostaje, ali ona je miljama daleko od one koju prakticiraju Beach House s kojima se Memoryhouse često uspoređivalo. Dok Victoria Legrand istovremeno zvuči nastrano i mudro, kao vječna studentica kojoj inspiracija stiže za vrijeme mamurluka nakon noći provedenih s pijanom i napušenom ekipom, Denise više odaje dojam uzorne studentice koja je većinu svojih pjesama napisala u urednoj sobici studenskog doma. Bez obzira na navedene promijene čak je i letargija još uvijek sveprisutna pa je tek nekoliko pjesama malo bržeg i vedrijeg tona. Najviše se izdvaja "The Kids Were Wrong" na koju bi se mogao navući i pokoji obožavatelj benda The Pains of Being Pure at Heart, ali većini će ipak biti zanimljive one koje bi se bez problema mogle naći na soundtracku za film "Lost in Translation". Među njima su najpodobniji kandidati "Pale Blue" i "Walk with Me" koja nikako ne može nadmašiti "Just Like Honey" od The Jesus and Mary Chain, ali ju lako možete zamisliti kako kreće u trenutku kada se Scarlett Johansson i Bill Murray rastaju nakon zagrljaja i poljupca.

Posljednja "Old Haunts" donosi glavno pitanje albuma i njegov jedini mogući odgovor: When will we know it's enough? Nakon kojega plaha Denise odjednom postaje ravnomjerno jasna ponavljajući: It's enough, it's enough, it's enough…

Bome je!

"The Slideshow Effect" dakako ne nudi ništa drastično drugačije od one preuveličane cukrene gorčine EP izdanja, ali zato daje logičan odgovor na novo stanje stvari. Evan i Denise više nisu zakovani za zidove svoje sobe, iza njih je duža turneja i ugovor s kultnom izdavačkom kućom koja će napraviti sve da se novi proizvod dobro proda. Život se naglo promijenio i ne bi bilo fer osjećati se staro i otuđeno usred dvadesetih, a obzirom da je sanjarenje bio jedini problem prošlosti, sadašnjost donosi novi pogled na proživljenu dokolicu. Ona je još uvijek sveta i nezamjenjiva, ali s njom treba što prije raskrstiti. Dakako, "The Slideshow Effect" ne osuđuje prošla vremena, već je prilika za još jedan melankolični rastanak, tj. posvetu slatkom i bezbrižnom ništavilu i svim banalnim zabludama i sumnjama koje su ga na kraju ispunile.

You're hiding in daydreams / Can't find our way to the light / And when this routine ends, through nights and weekends / we'll see daylight through the blinds … Been living a past dear, be free from those dull years

www.memoryhou.se