Postoje neki bendovi koji vam prvotnu pažnju zaokupe svojim imenom. Ono, kako ne poslušati nekoga tko se zove Pretty Girls Make Graves ili tako nešto slično (slobodno dodajte u komentare bendove koji su vas, barem prvotno, zaintrigirali svojim imenom). Posljednji takav bend je, barem u mom slučaju, The Shaolin Afronauts.

Ovaj mnogočlani australski bend (na snimanju "Quest Under Capricorn" ih je sudjelovalo čak 18) jedan je od mnogih svjetskih bendova koji je posljednjih godina zajahao na valu revitalizacije afričke glazbe. No, za razliku od većine takvih izvođača, The Shaolin Afronauts su 'manje afrobeat, a više afrojazz', odnosno manje Fela Kuti, a više Mulatu Astatke, da budem potpuno banalan. U stvari, utjecaj afričke glazbe na ono što Afronauts sviraju bi se, ne samo površnim slušateljima, mogao učiniti minimalnim. Ovi Australci su, naime, u naravi tek jedan brass/jazz orkestar kakvih valjda na svijetu ima na tisuće.

No, ono što The Shaolin Afronauts razlikuje od svih tih sličnih sastava je, osim dobrog imena, činjenica da se oni nisu željeli zarobiti u žanrovske okove koji često ne omogućavaju ništa više od reinterpratacije 'tuđih' kompozicija. No, da se sada ne bih zarobljavao u te iste okove lamentiravši o nečemu o čemu baš i ne znam previše (osim da nikada nisam podržavao izvođače čiji je krajnji doseg reinterpretacija bilo čega), jednostavno ću se prebaciti na ono važnije i napisati poneku riječ o "Quest Under Capricorn".

Ovaj je album objavljen tek godinu dana nakon što su se The Shaolin Afronauts predstavili s "Flight Of The Ancients". Povećavši članstvo s 12 na 18 glazbenika, šaolinski afronauti u 52 minute slušatelja odvlače u neki svoj čudesan svijet u kojem se očigledno mnogo toga može dogoditi. Iako stvarno nisam baš na 'ti' s glazbom koju oni izvode, lako se može uočiti već utjecaj već spomenutog Astatkea, ali i američkih jazz/brass/something sastava. Uostalom, album i otvara sjajna pjesma "Brooklyn" koju je lako zamisliti kao soundtrack svima nama dragoj pretpostavci boravka u nekim zadimljenim i alkoholiziranim barovima u Americi (ako uopće ima više zadimljenih barova sjeverno od Rio Brava). Kako ne bi posveta SAD-u završila samo na istočnoj obali, pobrinula se kasnije i suluda "Los Angeles" u kojoj se instrumenti doslovce ne mogu dogovoriti tko je tu glavni, odnosno tko bi trebao povući osnovnu dionicu.

Uz "Brooklyn" kao vrhunci albuma se nameću "End Of A Sun", "Amhara" i "Winds Across Gayanamede". Upravo je posljednje spomenuta najbolji primjer zbog čega u mojim očima The Shaolin Afronauts odnose uvjerljivu pobjedu nad sličnim sastavima. Naime, solo dionice na ovom albumu nisu silovane, uklapaju se u pjesmu i ne zahtjevaju ono iritantno pljeskanje nakon takvih dionica odsviranih na koncertima. Jednostavno, saksofon u ovoj pjesmi (ili neki drugi instrumenti na ostatku albuma) sviraju svoje dionice prirodno. Ne može se reći nenametljivo jer je teško ne obratiti pažnju na solaže, ali sve skupa je jako ugodno. "Quest Under Capricorn" jednostavno teče.

shaolinafronauts.com