Bijaše jednom jedan tulum tijekom srednje na kojem bijaše puno alkohola i droge. Problem s tim tulumom bijaše što se održao daleko od topline roditeljskog doma, u nekakvom udaljenom zaseoku. Koji se nalazio uz more, moram to naglasiti, jer prisustvo mora ipak smanjuje mogućnost pojave ekipe iz Deliverancea u daljnjem tijeku priče, iako povećava šanse da od nekud banu likovi iz Larina izbora, Ruže vjetrova ili Loze (nažalost, smrću Mosora otišao je i zadnji čovjek koji je mogao donijeti dašak Malog ili Velog mista).

 

Uglavnom, u jednom trenutku stiglo je vrijeme za spavanje, a s njim i prvi paradoks. Kada vidi gomilu mladih mužjaka koja se cijele večeri natječe u testu izdržljivosti na razne opijate, čovjek bi pomislio kako će posljednji koji ostane na nogama dobiti nekakvo posebno priznanje ili barem Porina. Malo sutra - ti zadnji obično imaju najviše problema oko pronalaženja ugodnog kutka u kojem će malo odmoriti glavu ili ono što je od nje ostalo, obzirom da su kreveti, kauči, fotelje, stolice i kade odavno zauzeti.

Doduše, iako je domaćin taj kućerak nazivao vikendicom, ta potleušica od 30-ak kvadrata s pločom umjesto krova izgledala je toliko skromno da si imao osjećaj kako bi vuk poštedio prašćića koji bi se sakrio unutra. Srećom, nedaleko od vile Propuh, što je ime pod kojim je ostala upamćena u usmenim predajama dotičnog plemena, nalazila se susjedova štala prepuna mekanog sjena, udobnijeg od ijednog dvosjeda na kojega možete naići u prostoriji lokalne nevladine udruge koja se bavi kulturnim potrebama vječnih studenata.

Sjeno je bilo ekstra, ali problem je bio što su susjedi iz nekog razloga u toj štali držali koze. Njih nekoliko. A koze toliko smrde da bi i vrtni patuljci osjetljivi na mirise iz one reklame ostali bez teksta. Kasnije sam čak saznao da je unutra bio jedan jarac, a jarac, tako su mi rekli, smrdi deset puta više nego koza. Valjda zbog onih žlijezda ispod pazuha, tko će ga znati. Međutim, što da čovjek radi u takvoj situaciji? Proljetne večeri znaju biti zeznute, nemožeš tek tako zaspati na plaži ili nekoj livadi. Treba ti krov nad glavom. Stoga sam se, kao i mnogi drugi prije i poslije mene, jednostavno prestao brinuti i zavolio bombu. Nakon nekog vremena nepodnošljivi smrad više nisam ni osjećao, što me je naučilo jednoj od važnijih životnih lekcija a da nije došla iz filma Clinta Eatwooda ili Brucea Willisa - čovjek je u stanju naviknuti se na sve.

Ova je teza neophodna za objašnjenje novog albuma grupe Howlin' Rain. Kad sam prvi put upalio ovaj predugo očekivan materijal koji se priprema već dvije godine pod paskom dežurnog korporativnog producenta Ricka Rubina (koji svoje ime posuđuje svakom nezavisnom bendu prilikom prelaska na velikog izdavača kako bi dežurni PR menađeri, nekada znani pod nazivom glazbeni kritičari, imali o čemu pisati), imao sam osjećaj kao da se opet nalazim u štali s kozama i ponekim jarcem. Smrad koji se širio iz ideja (posvete najgorim trenutcima rock glazbe) i realizacije (ljigavo i predugo) bio je nepodnošljiv.

A onda sam album poslušao još jednom, pa još jednom. I ne samo da sam se navikao na njegovu totalnu nesuvislost, nego doslovno uživam u svakoj sekundi ove potpune slobode i bijega od ikakve ideološke opterećenosti. Ovo je u isto vrijeme postmodernistička posveta idolima, ali i čisti romantizam, ljubavno pismo krcato patetikom, glupošću i egoizmom.

Mislim, već na prvoj stvari ikakvi racionalni pristup gubi svaki smisao - prvo se tu od nekud pojavljuju Black Crowesi u svojim najgorim blues-bijelog-čovjeka-koji-je-na-bijelom manirima, pa imaš vokalne haromonije koje su križanac Mars Volte i Jackson 5, riffove prekopirane iz Whitesnake bilježnice (posebice s četvrtog, možda i najboljeg im albuma) i onda na kraju tu suludu odluku da sve skupa traje 8 minuta!!?? Zašto, čemu, kad se u tih 8 minuta ne događa ništa što se nije dogodilo u prve dvije osim povremene solaže?

A zašto ne? To je očito pitanje koje postavljaju Howlin' Rain i protiv kojega nema argumenta. Uvijek imamo izbora ne slušati, ali po meni je to u ovom slučaju greška jer teško ćete tako skoro naići na boljih 60 minuta u kojima imate podjednako priloga tezi da su Led Zeppelin ili najvažniji ili najgori bend svih vremena. Ostavimo li riffove po strani, uvijek se možemo pitati frekvencija čijeg vokala bolje draška klitorise, Coverdaleova ili Gillanova?

Meni ipak najdraži dio priče je oda suncu i lijenosti u stilu nekakvog Brant Bjorkovog projekta, ta stoner-rock pozitiva koja se osjeti u svakom dijeliću atmosfere na ovoj ploči. Hard, soft, stoner, prog, drke - sve su to epiteti koji se mogu koristiti u opisu ovoga zvuka, ali oni koji dobivaju prednost su sloboda i optimizam koji se u ovakvim omjerima mogu naći samo kod rijetkih zen-majstora.

Možda je malo šteta što se dijelom izgubio onaj psihodelični zvuk ranija dva albuma koji je više od sedamdesetih i riffova prizivao kasne šezdesete, zapadnu obalu i Deadovske jammove. Nije šteta što se izgubio noise aspekt iz Comets on Fire faze, prethodnog projekta glavnog autora Ethana Millera. Opet, koga briga. Bitno je da ovaj bend nikada neće doći u priliku da ih Ante Batinović pita misle li da rock & roll može promijeniti svijet. A neće jer rock & roll nije tu da mijenja svijet, već da stvara nove svjetove u kojima za takve spodobe nema mjesta.

Proljeće je već tu, a tu je i prvi djelić njegova soundtracka.

www.howlinrain.com