Fruit Bats The Ruminant Band Sub Pop 2009.
Iron & Wine, Shins, Band Of Horses, Blitzen Trapper, Grand Archives, Fleet Foxes – samo su neka od imena koja su nas zadnjih par godina oduševljavala originalnim rekonstrukcijama povijesti, sadašnjosti i budućnosti pop glazbe. I svi redom stigli su sa najlegendarnije etikete 90-ih, a samim time možemo reći i svih vremena, Sub Pop-a.
O ulozi Sub Pop-a u još ranijem razdoblju ionako već sve znamo. Zvuk Seattlea, grunge, nerazdvojiv je od njihova imena. Prve singlice Soundgardena i Mudhoneya upravo su oni izdali u nakladama od par stotina komada, a izvjesni bend Green River tu je objavio ploču koja se smatra prvim grunge albumom.
Ono što je fascinantno u cijeloj priči je žilavost etikete koju i dan danas, kao i prvoga dana, vode manje-više isti ljudi, i koja je, za razliku od mnogih prethodnika, uspjela preživjeti prebacivanje zanimanja šire javnosti sa stila glazbe za koju se specijalizirala.
Grunge je tako nakon nekog vremena nestao, ali ne i Sub Pop, koji se mudro okrenuo skautiranju talenta, i to ne samo u plodnom bazenu Washingtona i Oregona, već po cijeloj zemlji. Kako je došlo vrijeme u kojem pop više nije bila riječ koje se trebalo sramiti, kako je postmoderna učinila svoje oslobodivši sve glazbene utjecaje, ekipi iz Seattlea postalo je jasno da budućnost indie glazbe leži u inovatorima, te da su dani citiranja Singlesa i puštanja Pearl Jama za vrijeme tekmi Sonicsa nepovratno prošli.
Tako je jednoj izvidnici u oko upao mali bend iz Chicaga, bend koji se na sceni obilježenoj zvukom Stevea Albinia, post-rocka, te jazz i blues avangarde, isticao jednostavnošću svojih folk pjesmuljaka. Fruit Bats su nakon neuglednih početaka, samo na račun potencijala, kao u neka davna vremena (a sve se ovo događalo početkom milenija), dobili šansu snimati novi album u vrhunskim uvjetima, i to za velikog izdavača koji je nezavistan još samo bio svojim ukusom, dok je principom rada itekako prigrilo zahtjeve i zakone tržišta.
Preselivši se u Seattle, Eric Johnson, lider i autor svih pjesama, te jedini originalni član banda danas, snimio je drugi, odnosno prvi pravi album nazvan "Mouthfuls". Zvuk jednostavnih pjesama skladanih na akustari, praćenih minimalnim uletima ritam sekcije i elektroničkih zvukova, ni ovaj puta nikoga nije oborio s nogu, ali pokazao je potencijal koji bi jednoga dana mogao rezultirati pop biserima u rangu onih kakve su već tada uokolo sipali Shinsi, vjerovatno najoriginalniji pop bend novog milenija.
"Mouthfuls" je za vlastito dobro previše miran i previše jednoličan album, što je prava šteta jer sadrži nekoliko stvarno genijalnih meditativnih trenutaka. Prije svega prekrasnu ''Slipping Through The Fences'', te savršenu ''A Bit Of Wind'', pjesme koje su ultimativni primjer toga što točno znači indie-rock Sub Pop predznaka - puno harmonija u stilu folk-rock bendova 60-ih i 70-ih, pomiješana sa psihodeličnom atmosferom Elephant 6 projekata, koji su udarili temelje svemu što su bendovi iz prve rečenice ove recenzije ikada pokušali.
Nažalost, priliku da sljedećim albumom osvoji svijet Johnson je propustio, izgubivši se negdje između vlastitih ambicija i mogućnosti. Bilo je očito da na "Mouthfuls" fali mesa, snage i žestine, čak i pretencioznosti, elemenata koji bi vrlo dobru ploču digli na razinu klasika. Stoga je Johnson sve to pokušao pronači u studiju. Produkcija i trikovi trebali su napumpati zvučnu sliku, umjesto da to naprave bolje i raznovrsnije pjesme.
Kako ni jedna šminka ne može promijeniti činjenicu da se ispod nje krije lice starca, tako je i jedan mali indie bend postao žrtvom suočavanja sa vlastitim borama. Johnson nije snimio album sa onim što je imao u sebi, ma kakvo to bilo, već je snimio ploču onoga što je mislio da ljudi žele čuti. "Spelled in Bones" nakićeni je spomenik ambicijama koje rijetko imaju veze sa stvarnošću.
Stoga se Johnson na neko vrijeme ostavio svog projekta i posvetio zarađivanju kruha u ulozi Sub Pop studijskog glazbenika, prvo surađujući sa Shinsima, a zatim i sa svježe potpisanim Vetiver, bendom sa freak folk scene koji je uvijek bivao nekako bliži klasičnim Sub Pop folk trenutcima nego arty pizdarijama Devendre i društva.
Uglavnom, Johnson je, paralelno sa dnevnim obvezama, radio i na vlastitom novom albumu koji je, da to odmah kažemo, definitivno bolji od "Spelled in Bones", ali i dalje ne donosi ništa što bi nadjačalo najbolje trenutke "Mouthfuls". On se otvara jednostavošću akustare na uvodnoj ''Primitive Band'', čime priziva doba prvog Sub Pop albuma, nakon čega prelazi u naslovnu stvar, ''Ruminant Band'', na kojoj se javlja gomila eletkričnih instrumenata, valjda kako bi se naglasila kompleksnost njihova zvuka koji je u suštini tako jednostavan, ali i tako prebogat idejama. Ah.
Najbolji djelovi albuma su sveprisutna sola na električnoj gitari, jedina prava novost u zvuku, koja uz folky zvuk 60-ih, albumu daju gotovo prizvuk klasičnog radio rocka. Produkcija je opet masivna, ali ovaj put ne guši pjesme već im daje da dišu. Radost življenja kakvu Fleet Foxes sipaju na svakom koraku izgleda kao da je konačno dohvatila i Johnsona, ali moraš se pitati radi li se tek o trenutku inspiracije ili pravoj stvari.
Jer Johnson je ipak indie šonjo i naravno da do kraja imamo nekoliko melankoličnih momenata koj graniče sa dosadom i koji razbijaju eventualni flow koji je album mogao imati. Brže stvari kao da su nabacane uokolo, i ma kako simpatične i sunčane bile, ostavljaju dojam nečeg što smo ne samo već čuli, nego i nečega poprilično forsiranog.
Računica je na kraju jednostavna. Ovo je dobar komad modernog popa. Ali. Fleet Foxes su talentiraniji po pitanju harmi i kopanju po arhivi CSN&Y i Fairport Convention. Grand Archives puno bolje mogu pogoditi melodiju koja gađa direktno u srce. Blitzen Trapper prirodnije zvuče u otkačenim pop trenutcima. Fruit Bats, ispada tako, neželjeni su i u vlastitom domu. Da, Johnson se trudi složiti idealnu pjesmu, ali taj trud ne smije biti ovako vidljiv. Iako, ne smeta previše ni znoj, jer nije zbog njega ovo ništa manje ugodno iskustvo. Samo, čim se album odvrti, nestane iz glave. I prije nego Bolt istrči 200 metara, ti si opet negdje drugdje, u potrazi za umjetnošću koja ne ističe toliko činjenicu da je – umjetna.