The Psychic Paramount je nastao raspadom gotovo jednako dojmljivog rock čudovišta, benda Laddio Bolocko. Uz gitarista (Drew St. Ivany) i basista (Ben Armstrong), tada su stajali Marcus DeGrazia (saksofon) i Blake Flemming (nekadašnji bubnjar The Mars Volte, Zeni Geve i Dazzling Killmena), a u TPP-u je zadnja karika power-tria Jeff Conaway. Između ovog i prvog albuma "Gamelan Into The Mink Supernatural (No Quarter, 2005.)" trojac iz New Yorka je izdao kompilaciju materijala snimljenog uživo 2002., te svojevrstan kolaž skica i solo improvizacija St. Ivanya koji je nastajao između 1996. i 2002. Razlog šestogodišnjoj pauzi je, kaže St. Ivany u nedavnom intervjuu, lijenost. Zadnji album Laddio Bolocka je izdan 1999., dakle također s razmakom od šest godina.

Lijenost na stranu, ta činjenica na neki način ima smisla i odgovara duhu i brendu The Psychic Paramounta. Šest godina akumuliranja goriva za četrdesetominutnu eksploziju. Kao kad smo kao klinci sve petarde koje smo mogli skupiti potrošili na jedan epski rafal, i vrijedilo je makar bi nam kasnije bilo dosadno. "II" je naspram prvog albuma (da ostanem na petardama) šest godina pametnije i sigurnije napravljen, ali i nešto manje zabavan rafal, no na kraju gotovo jednako pogubno glasan.

Radi se o dvama suštinski različitim albumima, iako po mnogim tehničkim svojstvima (raspored i imena pjesama, duljina albuma, produkcija, specifičan zvuk instrumenata, clipping tik pred granicom jasnoće etc.) istovremeno iznimno sličnim. Na prvu je primjetna razlika u atmosferi. U mjeri u kojoj se prvi oslanjao na divlju rock snagu i St. Ivanyevo prokleto impresivno majstorstvo u ne prelaženju granice jammerskog soliranja, drugi se oslanja težinu groova, na hipnotičnost krauterske repeticije i na kompozicijska rješenja.

Nije da "II" u svojoj mjeri ne sadrži nabrojana obilježja "Gamelana" i obrnuto, ali kralježnica albuma je kao što sam rekao, suštinski drukčija. "II" je isplaniraniji i pitomiji, što ne doživljavam kao nedostatak već kao evoluciju, makar ga to najvjerojatnije čini nešto manje podatnim lajv materijalom. Pored toga je i sadržajniji te kompozicijski kompliciraniji, ali ritam i intenzitet su i dalje glavne karakteristike The Psychic Paramount zvuka, samo na nov, možda općenito manje pristupačan, ali sigurno zanimljiviji način.

Na nekoliko mjesta sam vidio da ga ljudi već nazivaju albumom godine. Takve klasifikacije su uvijek varljive vrijednosti, pa čak i kao naglašeno individualne i otvoreno subjektivne, ali dopustit ću si rizik i složiti se već u prvoj trećini godine. Osobno, The Psychic Paramount mi nema zamislivog premca.

www.thepsychicparamount.com
www.myspace.com/thepsychicparamount