Bright Eyes The People's Key Saddle Creek 2011.
Oberst je 2004. godine bio na vrhuncu. Izdao je "I'm Wide Awake It's Morning", najbolji album pod monikerom Bright Eyes. Gledajući iz današnje perspektive na taj album, štošta bi se moglo zamjeriti Oberstu; polu emo izgled njega samog, prelake mete na koje se obrušavao (Crkva, bog otac Arnold Schwarzenegger i, naravno, Bush)... Ali. Bilo je tu i odličnih pjesama koje nije posolio sa svojim naivnim young adult viđenjem svijeta, sve mu se moglo oprostiti. Htio je najbolje
Well I could have been a famous singer/If I had someone else's voice/But failures always sounded better/Let's fuck it up boys, make some noise... - tako je nekoć pjevao i pritom beskompromisno svirao Conor Oberst, mladi žitelj Omahe, "novi Bob Dylan" - kako su mu tepali američki i ini glazbeni kritičari koji su se zaljubili u njegov krhki glas i (po)etiku. I, kada pročitate gore napisanu misao pretočenu u pjesmu, kada tu misao pretočenu u pjesmu okružite božanskim alatom glazbe i pritom interpolirate melodiju Beethovenove Ode radosti - konačan produkt je možda i najbolja Oberstova pjesma koju s Bright Eyes redovno ostavlja za bis.
Oberst je 2004. godine bio na vrhuncu. Izdao je "I'm Wide Awake It's Morning", najbolji album pod monikerom Bright Eyes. Gledajući iz današnje perspektive na taj album, štošta bi se moglo zamjeriti Oberstu; polu emo izgled njega samog, prelake mete na koje se obrušavao (Crkva, bog otac Arnold Schwarzenegger i, naravno, Bush)... Ali. Bilo je tu i odličnih pjesama koje nije posolio sa svojim naivnim young adult viđenjem svijeta, sve mu se moglo oprostiti. Htio je najbolje.
Posljednji put sam slušao Obersta kad je izdao album "Cassadaga". Sjećam se samo pjesme "Four Winds" jer je imala upečatljiv spot koji se vrtio na VH1. To je to. Oberst je prestao postojati. Za mene. Sve do prije nekoliko dana kad sam odlučio recenzirati njegov novi album, “The People's Key“, nadajući se da je to povratak u staru formu.
***
It's a grower. Kad sam ga prvi put slušao, čitao sam nešto na netu. U jednom trenutku sam shvatio da sam poslušao cijeli album a nisam čuo ništa. Upečatljiv je ostao tek uvod u prvu pjesmu, "Firewall", gdje izvjesni Denny, član benda Refried Ice Cream, zbori o Einsteinu, vremenu...
"Dosadno" - pomislih, "ali obećao sam Dražu recenziju baš ovog albuma. Morat ću ponovno poslušati."
Okej, album je ponovno na plejlisti. Sada ću biti pametan. Neću čitati ništa zanimljivo. Odem na pot listu, kliknem na random recenziju i čitam. Glazba je u pozadini. Da, moja ideja je vrhunska. Recenzija je dosadna, generična. Slušam Obersta kako pokušava pjevati. Gitare su okej. Recenzija je zbilja očajna. Sada se osjećam kao da čitam Dežulovića pa mi misli bježe na nešto zanimljivije. U ovom slučaju - na Obersta. O čemu on ovo pizdi opet? Dobro je, više nije onako preachy kao prije. Nije ni zanimljiv, doduše. Došao sam do kraja recenzije. Tek sada shvaćam da je to moja recenzija. Auč. Drugo slušanje, pamtljivije pjesme, zanimljivi sci-fi fragmenti pričica Conorovog drugara. Nema baš melodija. Ni refrena. A ni poziva da zapalimo svećenika. Conor je odrastao.
"Dva slušanja su mi dovoljna da opišem ovaj album kao ništa posebno." - zaključih.
Počinjem pisati recenziju i shvatim da nemam što pametno reći o samom albumu. Deset rečenica u vrh glave. Morat ću ga tri puta poslušati. Mazohizam! Sad sam stvarno ozbiljan. Album kreće. Ležim na krevetu. Ugašeno je svjetlo. Zurim u plafon.
***
"Firewall" je efektan početak s filozofiranjem već spomenutog Dennya nakon kojeg stvar u svoje ruke i svoj slabašni glas preuzima Oberst. Predočivši par bizarnih i nepovezanih paleta slika kroz svoju ambicioznu liriku (tu se negdje spominje i Jules Verne), naš narator u prvoj pjesmi daje pečat cijelom albumu; hladan, distanciran, neemotivan i fasciniran znanstvenom fantastikom. Da sve ne bi bilo tako dosadno, relativno jednostavna gitarska melodija te s vremenom kupi, a postupna gradacija, kasnije uključivanje bubnja i nečega što zvuči kao violina, daje pjesmi na snazi.
Onda mali zaokret. "Shell Games" je odlična pjesma. Zabavna i razigrana. S jednostavnom porukom. Mogu se poistovjetiti: Here it come that heavy love/Someone gotta share in the load/Oh, here it come that heacy love/You're never gonna move it alone... I hvala bogu na tomu. Ili Budi. Allahu. Svemiru. U što god vjerujete. Kad smo već kod vjerovanja, Conor vjeruje u Francis Blacka koji vjeruje u Raya Kurzweila koji je vjeruje u teoriju singulariteta. Osim što vjeruje Blackovom štovanju gorespomenutog futurologa, kao što je sam Oberst izjavio, na ovom albumu BE se približavaju i zvuku Pixiesa, nešto što bi bilo puno očiglednije da sama glazba nije posuta blagim elektronskim začinima.
Najbolju pjesmu na albumu treba dočekati. Strateški postavljena kao posljednja, "One For You, One For Me" je možda i posljednja pjesma u opusu Bright Eyesa. Lukava pjesma. Kroz cijeli album se provlači ideja o putovanju kroz vrijeme ali i ideja o raznim religijama kojima su ljudi spremni predati sebe. Je li možda jedna za tebe, jedna za mene? Ako je moje tumačenje približno istini - da, povrđujem, ova pjesma je jedna od najboljih u njihovom opusu jer kao ljepilo drži cijeli smisao albuma. Opet, što više razmišljam o albumu, više mi se sviđa. I uopće ne znam komu bih ga preporučio da posluša, komu da ga preskoči....
***
Ja sam jedan od onih nesretnika koji je rođen u vrijeme dok su bebe spavale na leđima. Stalno. Ostao mi je vječni podsjetnik neprevrtanja u krevetcu - neobičan, neki bi rekli i ružan oblik glave. Ako tomu dodamo i gustu kosu kojoj ništa ne mogu - osim gledati ju kako raste gore, visoko, kao kakvom crnom NBA košarkašu iz sedamdesetih - i, ako to nije dovoljno, moju tihu patnju - žudnja za dugom kosom, jelte – sasma je jasno i razumljivo htijenje prijatelja, djevojke, mame i brata (bilo koga tko mi želi dobro) da me drogiraju i ošišaju mimo mog znanja.
Prije nekoliko dana, kad su se već svi pomirili s mojom dugom kosom, ošišao sam se. Nevoljko. Zar sam zaboravio spomenuti kako sam ja jedini koji moju zapuštenu grivu smatra lijepom? Poanta je, ako je uopće ima u ovim mojim trkeljarijama, sljedeća; uobičajeno često, gotovo uvijek, ne možemo biti mjerodavan, objektivan promatrač sebe i svojih djela... To vrijedi i za Conora Obersta. Siguran sam da je i on - kao ja, kao mi - okružen ljudima koji ga vole, i siguran sam da mu je netko od njih rekao kako bi povratak na staru formulu bio uspješan. Povratak u 2004. godinu, najproduktivnije razdoblje. Ja bih osobno volio da se vratio provjerenoj formuli akustičnog folka, on se, pak, odlučio za onaj drugi dio, “Digital Ash In Digital Urn“, no, što je - tu je. Takav je život. Zato ovom albumu ide jedan palac u stranu s tendecijom podizanja prema gore. Jedva.
