The Pains Of Being Pure At Heart The Pains Of Being Pure At Heart Slumberland 2009.
The Pains Of Being Pure At Heart? Ne zajebavam se, postoji grupa koja se tako zove iako bi čak i album neke grupe s takvim naslovom izazivao veliku želju za povraćanjem i drugim stvarima koji se obavljaju u WC-u. Naravno da sam, kada sam vidio recenziju na Pitchforku, sa zadovoljstvom skinuo album ove grupe radujući se kako ću još jednom dokazati kako je, eto, Pitchfork otišao u kurac i kako pod „best new music“ stavljaju neke totalno sulude stvari. No, zajebali su me.
Razlog zbog kojeg i dalje posjećujem Pitchforkovu stranicu je činjenica kako njihovi autori stvarno vole cijelu tu nesretnu shoegazing scenu i kako u niti jednom trenutku ne propuštaju hvaliti My Bloody Valentine, Ride, Pale Saints i slične bendove (uostalom, „Loveless“ od MBV je po njima drugi najbolji album devedesetih), a meni je osobno ta glazbena scena predstavljala dosta toga u životu i s njom sam na neki način glazbeno sazrio. No, osobne ispovjesti ipak ću ostaviti za neke druge, možda pijane, trenutke.
Uglavnom, prvi ton prve pjesme prvog albuma grupe koja s razlogom kandidira za titulu najglupljeg imena na svijetu, odmah mi je dao do znanja kako je ovaj kvartet iz New Yorka odlučio pokrenuti revitalizaciju shoegazing scene. Kako se od The Strokesa mnogi glazbenici pokušavaju probuditi recikliranjem starije glazbe, izgleda da su „šugejzeri“ već došli na red za to. „Contender“, kako je naziv prve pjesme TPOBPAH (ne mislite valjda da ću ponovo napisati cijelo ime te grupe), kao da je snimljena negdje u Engleskoj 1989. godine. Prigušene, a opet bučne gitare, melodični napjevi i adolescentski tekstovi na jedan trenutak me podsjećaju na Ride, na drugi na prvu fazu Pale Saintsa, u trećem su mi već kao prvi album Chapterhouse. U nastavku albuma u sjećanje su mi došli i My Bloody Valentine, The Telescopes pa i Television Personalities. Sve heroji mojeg najdražeg glazbenog razdoblja. Dovoljan razlog da brojač na winampu zabilježi pun kurac preslušavanja ovog albuma, a ja da izrazim ogromno nezadovoljstvo što na Amazonu, bilo američkom bilo britanskom, ne postoji ploča ove grupe. Pa nije valjda da ću morati ovo kupiti na CD-u.
TPOBPAH stvarno dobro rade ono što rade. Pjesme su im poprilično jednostavne, sve u trajanju do 4 minute. Toplina se osjeća na svakom koraku, djetinjasto naivni tekstovi (naslov jedne pjesme je „This Love Is Fucking Right“, a postoje tekstovi koji idu „You don't have to write at all, you don't have to make a call, I know that you will come again and again and again“ i slično) možda će većinu slušatelja ipak odvesti na ono mjesto gdje ste htjeli krenuti kada ste vidjeli kako se grupa zove. Meni baš to navlači osmijeh na lice, a kako ipak sve ne bi bilo tako lijepo pobrinuo se tekst pjesme „Teenager In Love“ koja priča, opet djetinjasto naravno, o navlačenju na dop, ali i na Krista. Upravo ta pjesma zatvara na neki način trilogiju najboljih pjesama na albumu. Prije nje tu su „Stay Alive“ s tako lijepim ženskim back-vokalom te „Everything With You“ koja ima najbolji gitarski solo koji sam čuo još od vremena kada je Robin Guthrie s Violet Indianom nastupio u KSET-u. No, iako te tri pjesme nešto odskaču od albuma, toplo preporučam slušanje istog od početka do kraja. Pogotovo ako je i vama, kao i meni, svanulo sunce nakon više od 20 dana dosadne južine i još dosadnije kiše. Sunce, kava, pinca i dobra muzika iz zvučnika. Što vam još treba?