The Pains Of Being Pure At Heart Days Of Abandon Yebo 2014.
Tri godine su prošle od kada su The Pains Of Being Pure At Heart objavili svoj drugi album. Njegov nasljednik, "Days Od Abandon" je sada tu, a u njegovom stvaranju sudjelovala je gotovo potpuno drugačija ekipa.
Nisam izgubio baš previše vremena guglajući, ali nikako nisam uspio pronaći koliko godina ima Kip Berman, glavna i odgovorna osoba iznimno mi dragih The Pains Of Being Pure At Heart, popularnih BOBČUS-a. Doduše, kako na snimanju "Days Of Abandon" osim Bermana praktično nije sudjelovao niti jedan član koji je radio na prijašnja dva albuma, a on je uoči objavljivanja albuma izjavio kako je "ovo oduvijek bio njegov bend u kojem su svirali njegovi prijatelji" ispada da je on jedini BOBČUS. No, to nije toliko važno.
Zbog čega me je zanimalo koliko Berman ima godina? Pa ponajviše zbog toga što me fascinira činjenica da je i "Days Of Abandon", poput svojih prethodnika, prepun srceparajućih, da ne kažem prenaivnih, stihova. Ono, kada vam tijekom albuma iskaču pomalo pa floskule tipa 'I'll say to you I'll stay with you; until the sun exlodes'; 'so far from me, still all I need is you, beautiful you'; 'I never stop losing you', na pamet vam dođe da ih je napisao neki zaljubljeni tinejdžer. Sretno ili nesretno zaljubljeni, potpuno je svejedno, bitno je samo da od ovakvih izljeva pravovjerni rockeri vjerojatno odlaze na wc ili slično. Pogotovo kada znaju da ih nije napisao neki tinejdžer, što Berman definitivno nije iako ne znam koliko godina ima.
Srećom po ovu recenziju i konačnu ocjenu "Days Of Abandon" na pot listi, potpisnik ovih redova daleko je od pravovjernog rockera, a plačipičkasta glazba uvijek mi je bila draga. Doduše, ljubav prema takvoj glazbi većinom se odnosi na bendove iz devedesetih/početka nultih, ali i dalje me osvoji poneki novi bend. The Pains Of Being Pure At Heart su mi definitivno najdraži od svih takvih bendova koji su se pojavili posljednjih 5-6 godina. Prvi album osobno smatram malim remek-djelom prepunim hitova i hitića, a i drugi mi je bio sasvim dobar. Trogodišnju diskografsku pauzu do ovog albuma nisam baš najbolje primio i naravno da sam se pitao što se događa s bendom, ali kada je album napokon i objavljen, lako je pronašao put do mojih playera.
A kad je tamo došao, nije mu problem bio zadržati se i natjerati me na učestalu repeticiju bez obzira na pustu patetiku, ali i činjenicu da Ona baš i nije neka ljubitelja plačipičkaste muzike (dapače, bacila je par podjebavačkih fora kada sam kretao u pisanje ovih redova). Doduše, nije ovaj album baš na razini svojih prethodnika, ali i dalje vesele sve te divne melodije koje su Berman i ekipa i ovaj put isporučili. Predivna je i prepoznatljivost stila. Možda bi se uvodna "Art Smock" mogla i prikriti kao pjesma nekog drugog benda, ali poznavatelji BOBČUS opusa već će u "Simple And Sure" prepoznati povratak svojih/svojeg heroja. Razigranost, euforija, sneni Bermanov glas, lako pamtljive melodije. Sve je tu, sve je na svom mjestu pa je tako ova pjesma, uz "Eurydice" ili "Until The Sun Explodes" (koja ima sjajno lijepi gitaristički rif) jedan od vrhunaca albuma, barem u mom slučaju.
One gorespomenute promjene članstva donijele su i to da je simpatična Peggy Wang otišla iz benda, a da bi na "Days Of Abandon“ ipak bilo lijepih ženski vokala Berman je angažirao Jen Goma iz A Sunny Day In Glasgow. Ona je otpjevala dvije pjesme na albumu – "Life After Life", lijepi gitaristički indie-pop pjesmuljak te "Kelly", jednu od pjesama za koju pretpostavljam da bi mogla završiti kao single s ovog albuma. I upravo "Kelly" na neki način personificira album. Riječ je, naime, o potpuno eighties pjesmi u kojoj su gitare bačene u drugi plan, a to je i glavna razlika ovog i prijašnjih albuma BOBČUS-a. Iako je ova ekipa svoju prvotnu popularnost zaslužila zato što je na pravi način zajahala na valu shoegaze revivala, to se na ovom albumu može čuti u tragovima. Nije, doduše, Berman ni potpuno otišao u synth vode, ali je jasno kako se trendovi slijede, a trendovi očigledno nisu više na strani onih koji bulje u svoje cipele svirajući toplo-hladne pjesme. Naravno da protiv promjena nemam ništa (barem u teoriji), a pogotovo kada su one dobro napravljene kao što je to ovdje slučaj. Nije "Days Of Abandon" tako dobar kao prva dva albuma, ali i dalje potvrđuje kako Berman zna napisati dobre pjesme bez obzira koji ga glazbenici okružuju.