Primjerice sin uspješnog poduzetnika želi okaljati nečistu savjest, iskupiti se što po portalima piše neviđene pizdarije i stremi zaslužiti mjesto u raju (sebični motivi!) pa skoči u ledenu i nabujalu Savu kako bi spasio nedužnog psića koji se vlasniku otrgnuo s uzice, prišao preblizu i glupo se našao u blatnoj vodi. Koga briga što je mamlaza potaklo da skoči, važno da je peso živ i zdrav. Važno da je dobro djelo učinjeno.

Motivi za nastanak ovog albuma su dvojaki, jedan je očit, a drugi se naslućuje. Prvi, onaj evidentni, je taj da je dio ovih pjesama napravljen kao soundtrack za film po knjizi Nicka Hornbyja "Duži put do dna" (solidno štivo, preporučujem!), a drugi je taj da su dvojica novostečenih prijatelja shvatili da im je lijepo zajedno i da uživaju kada skupa sviraju (sve legitimno!) pa su odlučili snimiti nešto pjesama kako bi oživjeli karijere i imali materijala za turneju na kojoj će zaraditi neku lovicu. E, tu smo!

Nekada bi mi taj motiv bio zazoran, ali danas mi je sasvim prihvatljiv. Kažem, potpuno mi je svejedno što je dovelo do toga da nastane ova zbirka pjesama, jedino što me zanima je činjenica da ona jest tu. I da je jako dobra.

Dvojica prijatelja su Joe Pernice (Pernice Brothers, Scud Mountain Boys) i Norman Blake (Teenage Fanclub), dvije legende, dva macana, flambojantni duo (dugo nisam naišao na taj pridjev u Jutarnjem, počeo mi je nedostajati) kojega je sparila igra sudbine, ali o tom sam već pisao pa ako želite priču o nastanku ovog benda/projekta skočite na recenziju njihovog prošlogodišnjeg EP-ja, tamo sam sve objasnio u tančine i nema baš nikakvog razloga da se ponavljam.

EP je važan jer su i tri pjesme s njega (samoga) završile na ovom albumu, one tri koje su bile rezultat rada autorskog dvojca Blake-Pernice, a ne one koje su bile prerađene uspješnice njihovih matičnih bendova ili obrade.

"Sarasota" s kojom je EP završio ovdje je prva pjesma, nježna ljepotica koja tako i simbolički naznačuje da je kraj jedne priče istovremeno i početak druge. Volim tu pjesmu, bila mi je najdraža na kratkosvirajućem izdanju, a jako mi je draga i u ovoj proširenoj konkurenciji. Volim njezinu nenametljivost i sramežljivost, volim što odiše prirodnošću, kao da je nije smislilo ljudsko biće (ili bića), već je iscurila iz nekog drveta, kamena ili rijeke ma koliko to otrcano hipijevski zvučalo. Ona je samo tu, ona postoji bez obzira na sve, dvije minute i 43 sekunde glasa i gitare, skoro drevno i vrlo proganjajuće; biser. "A Very Sorry Christmas" bi mogao biti božićni hit u nekom paralelnom svemiru, negdje rame uz rame s "Fairytale of New York", isijava jednaku sjebanost, ali sjebanost drukčijeg predznaka. "Cruel Anette" strašno podsjeća na Beatlese, a ne sjećam se kada to nije bio kompliment, to je dosta zabavna pjesmica o ženi u koju su zaljubljena dva prijatelja, a ona se ne može odlučiti niti za jednog od njih (iako čisto sumnjam da je autobiografska, obojica ovih druškana su oženjena). "Follow You Down" je isto s EP-ja i ovdje služi kao umirujući intermezzo prije nego se gitare uključe u struju za punokrvni indie hit "Shouting Match" koji pulsira čvrstim ritmom, osvaja pitkom melodijom i zavodi svojim suptilnim himničnim potencijalom.

Još jedan predah stiže s "If You Only Knew Her", negdje na pola puta između Beatlesa i Byrdsa, fina laganica u kojoj se spominje i okrutna, neodlučna Anette (nema reference do autoreference!), a nakon nje slijedi posljednja  preuzeta s EP-ja „High On the Skyline“ još jedan čisti izdanak popa šezdesetih koji se nekako pojavio i kod nas, u 21. stoljeću. "By the Time It Gets Dark" je obrada Sandy Denny (najutjecajnija dama britanskog folka) i na njoj je jedan od najljepših trenutaka albuma. Na početku pjeva samo Blake uz pratnju akustične gitare, a kada mu se u jednom trenutku pridruži Pernice svijet se na čas prestane okretati. Ozbiljno, ne šalim se uopće. Strašno me podsjeća na Jayhawkse, način na koji se u vokalnim harmonijama spajaju dva glasa tu je doveden do savršenstva, a posebno je krasno što ni jedan od njih dvojice nije neki previše sjajan vokal (odlični su, obojica, ali nisu previše sjajni), no kada se spoje uzrokuju tektonske poremećaje i iščašenja u svemirskim razmjerima. Snaga sinergije, rekli bi bankari!

Glazbenim refrenencama je krcata "Out of the Lime" čija melodija zvuči strašno poznato, ali ne mogu se dokučiti na što podsjeća, možda na neku uspavanku. U njoj ingeniozni tekst (The killing joke/ the killing moon/ the killing of me softly with his song) opet stvara finu podlogu za besprijekornu vokalnu međuigru koja zvuči toplo, prisno i majstorski, kao da su u istoj momčadi Prosinečki, Riquelme i Maradona pa se dodaju međusobno, izluđuju suparničku obranu, svaki izvede poneku šanersku bravuru i u svakom dodiru lopte s nogom osjeti se vrhunska klasa, lakoća koja izvire iz čistog talenta.

Album će završiti s mantričkom "Lifelike Hair", pjesmom drukčijom od ostalih, u opusu nekog klasičnog rock benda vjerojatno posve neprimjetnom, a ovdje anomalijom, razmjerno nepotrebnim eksperimentom koji ne donosi ništa posebno novo.

Osim zadnje pjesme koju smatram nepotrebnom, ovom bi se albumu mogla zamjeriti i stanovita ležernost u pisanju tekstova, previše su jednostavni, na momente čak i banalni (isključimo li "Out of the Lime" mada ni ona nije vrhunac tekstualnog stvaralaštva niti jednog od ove dvojice muzičkih pregaoca) i ponekad zvuče kao da su tek odrađeni, kao da su ih, eto, napisali tako da mogu snimiti te pjesme koje će onda složiti u album s kojim će onda ići na turneju…

Odatle proizlazi i ona druga motivacija koju samo naslućujem, ona o želji da se privredi malo financijskih sredstava i da se razbude uspavane karijere. No, iako je posao možda odrađen sa zanatskom rutinom, to je i dalje dobar posao. Zato što su ga odradila dva majstora, znalca i prava, nepatvorena umjetnika. Zamislite da je Krleža u nekom trenutku u životu morao pisati kolumnu za dnevne novine kako bi preživio. Mislite li da bi one bile loše ili prosječne? Ne bi. Vještina, talent i znanje provirit će u baš svakoj prilici, ne daju se sakriti. Baš kao ni ljubav. Ili svrab.