Nakon što mu je Michael Stipe sugerirao da je došlo vrijeme da se The National napokon pomire sa svojim statusom sve popularnijeg benda i da bi bilo fora da snime jednostavniju pop pjesmu, Matt Berninger zaključuje da je "Don't Swallow the Cap" s novog albuma "Trouble Will Find Me" upravo jedna od takvih. Mislim, dakako da se radi o jednoj vrsti pop pjesme, ali nekako mi se čini da iskusni kolega nije imao na pameti takvu stvar, odnosno još jednu pjesmu koja bi se komotno mogla naći na većini starih albuma benda.

Ipak, ono što mi se uvijek činilo kao problem iz albuma u album na kraju postaje sve veća prednost. Fora je u tome što The National samo prividno ostavljaju dojam ustajalosti i nepromjenjivosti, kombinirajući provjerene glazbe strukture koje se još uvijek pokazuju više nego dobitnima, ali je s druge strane sve više jasnije da su s godinama svoju tugu učinili manje fatalnom. Moglo bi čak reći i utješnom. Došla su djeca i nove odgovornosti pa nije čudno kada danas naletite na Mattove izjave u kojima bez fige u džepu priznaje da mu bend više nije najvažnija stvar na svijetu. Uostalom, kako ne vjerovati čovjeku koji je za Grantland izvali nešto ovako: I don't like to travel. To me, a vacation is renting 10 seasons of M*A*S*H and staying home with my wife. That's vacation. I don't want to go to Paris for vacation. So I'm not a good traveler. I feel anxious.

U trenutku kada sam mislio da će mi postati urnebesno dosadni odjednom sam im počeo vjerovati puno više nego prije. Ako je "Alligator" za mene dugo bio jedan od onih albuma na koji sam se mogao osloniti u bilo kojem trenutku nultih, s "Trouble Will Find Me" The National mi nude priliku da se slobodno oslonim na cijeli bend. Kao na frenda kojeg znaš cijeli život, onaj s kojim možeš šutjeti satima, a da se potpuno razumijete. Onaj frend kojemu se ne trebaš ispovijedati, jer već sve zna unaprijed, zna tvoju sjebanu kemiju i sljedeći pogrešni potez. Uostalom, "Trouble Will Find Me" i je velika posveta starim prijateljima i prekinutim vezama zbog kojih se nekada tugovalo, a sada su sjećanja na njih samo vrijedan mutant melankolije i čežnje koji može biti prevrtljiv sve dok ne aktivira svoj najvrjedniji nusproizvod – mudrost. Ona koja nas uči da nismo pogriješili i kada smo to radili bez imalo svijesti i ona koja nas upozorava da više nema povratka. Kao kada u "This Is the Last Time" Matt u prvom naletu melankolično i opijeno pjeva We were so under the prime / We were so vacant and kind, a u drugom više ne želi ponavljati istu grešku iako je sada svjestan da se radi o nepovratnom osjećaju strasti koja više nema veze s trenutnim, uvjetno rečeno, urednijim životom.

Ne bi bilo fer i normalno da tako nešto forsiramo i prečesto priznajemo, ali tjeskoba je nepogrješivi iskreni osjećaj. Štoviše, ona je mjesto iz koje Matt kreće ili nizbrdo ili prema katarzi. Malo kada je to činio mudro i staloženo, a vrlo često pripito i na rubu patetičnog ispada. Svako njegovo rezoniranje polazi od vlastite sjebansti. U jednom sam trenutku mislio da će bend krenuti stopama Hamiltona Leithausera i njegovih The Walkmen koji su se s dva posljednja albuma ("Lisbon" iz 2010. i "Heaven" iz 2012.) polagano počeli uljuljkivati u obiteljski život zbog kojeg su iz njihove glazbe postepeno iščeznuli mladenačka opijenost i nervozni grč, ali smo zato umjesto njih dobili neke totalno nove urbane valcere i eksplozije novih sumnji kojima su nas iznova uspjeli iznenaditi. Već sam se nakon "High Violet" pitao do kada ćemo Mattove osobne egzistencijalne lamentacije vječnog urbanog gubitnika moći opravdavati obzirom da mu je život trenutno uredniji i lagodniji nego početkom nultih, ali sada je više nego jasno da je Matt sretan upravo zato što ima priliku biti deprimiran. Nema ničeg neiskrenog i preuveličanog u konzumiranju tog luksuza. To je način na koji se miri s demonima: It’s become the crux of me / I wish that I could rise above it / But I stay down / With my demons. A ako ste poslušali "Demons" onda vjerujem da vam je jasno da nema ništa toliko tužnog u ovim stihovima. Svi prolazimo grde faze, a ova pjesma na neki pomirljiv način slavi neminovan suživot s njima.

U "I Should Live in Salt" Matt se očito obraća deset godina mlađem bratu Tomu koji je odnedavno malo eksponiraniji obzirom da je autor dokomentarca "Mistaken For Strangers" kojeg je kao roadie amaterski snimio na prethodnoj turneji benda. Mattova grižnja savjesti zbog lošeg odnosa s mlađim bratom koji je njegova sušta suprotnost (sluša heavy metal i ne podnosi patetična indie prekenjavanja) isprovocirala je možda najdirljiviju stvar na albumu. Kako i već spomenuta "This Is the Last Time", "Slipped" i "Hard to Find" prekopavaju po reminiscencijama starih veza, a osim što na ovoj drugoj Matt zvuči kao Bono Vox zanimljivo je da je na samom kraju albuma, u tu najsporiju baladu ubacio stihove nabrijane "Kiss Off" od Violent Femmesa kao posveta bendu kojega je obožavao kao srednjoškolac. Vjerujem da će većina isprva željeti da na albumu ima više bržih pjesama kao što je "Sea of Love", ali bez obzira što se album u komadu čini predug i monoton, svaka pjesma se polagano otvara, svaka ima svoje jutro, svoju večer, svoje idealizirano putovanje prema rodnom kraju i starim prijateljima. Uostalom, već mi je sada jasno da ću o "Heavenfaced" (na 3:00 ponovo Bono Vox alert!) i tamo nekoj predzadnjoj "Pink Rabbits" ubrzo postati ovisan.

Neki će ih pojednostavljeno etiketirati kao sad daddy rock bend, negdje u neutralnom, ali povlaštenom središtu onoga što danas nazivamo indie. The National su postali jedan od onih bendova čiji se albumi olako proglašavaju najboljima i prije nego što dođemo do zadnje pjesme, bend koji sa sobom vuče generaciju fanova koji valjda još uvijek žude za velikim bendovima života, a oni očito funkcioniraju i zvuče upravo tako. Zato ne smijemo zanemariti da ih dobro razumiju i obožavaju svi oni koji su odrasli na posljednjim velikih bendovima zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća. Dakako, "Trouble Will Find Me" nije najbolji album benda, ali ispada da je ipak nešto najbolje što im se moglo desiti nakon 14 godina karijere. Nisu puno riskirali, ali očito je da im to ne bi ni pasalo.

americanmary.com