Iako je album "Sad Songs for Dirty Lovers" bilo vrijedno otkriće, The National su 2004. u Ksetu izgledali samo kao slučajni prolaznici bez velikih planova, bend kojemu nitko od šezdesetak prisutnih nije mogao zajamčiti svjetlu budućnost i rasprodane dvorane. Međutim, godinu dana kasnije, s albumom "Alligator", započela je višemjesečna opsesija, euforično konzumiranje i obožavanje skoro svake pjesme s tog trećeg izdanja koje će nakon konačne eksplozije National pošasti postati instant indie klasik. No, tek nakon što se "Alligator" našao pri vrhu godišnjih top lista i nakon što se broj novostečenih obožavatelja počeo ekspresno povećavati, bend se našao pred prvom pravom kušnjom.

Srećom, neki su "Boxer" proglasili albumom godine već sredinom 2007., a nakon njega su izostale i sumnjičave kritike. Ipak, usprkos sveopćem prihvaćanju i subjektivnom obožavateljskom oduševljenju, bend je s tim albumom sam sebi postavio granice okrenuvši leđa velikim refrenima i pjesmama koje su se trebale nadovezati na himne s prethodnika i tako šarmirati horde novih obožavatelja. Pitanje je da li bi nam danas koncertna dvorana Pauk bila dovoljna da se "Boxer" zvukom nije uglavnom koncentrirao oko majstorskog bubnjanja Bryana Devendorfa. Taj potez je možda bio ravan pucanju u koljena, ali to nije ni bilo važno pored onako dobrog materijala. U2 pretendenata će ionako uvijek biti na pretek.

Mnogi su se odmah složili - najnoviji "High Violet" je grower. Album nije samo prirodni nasljednik zvuka s četvrtog albuma, već njegova minuciozna razrada do sitnih detalja koji se postepeno i nenametljivo odmotavaju sa svakim novim preslušavanjem. Prepoznatljiv zvuk benda je sada još zanosniji i masivniji. On se drži okvira koji istovremeno odgovaraju apatičnom nizanju Mattovog baritona i sitnim zvučnim novitetima ostalih članova benda. Iako se čini da se bend nepovratno zakopava u monotonu mračnu repetitivnost, onu istu kojoj se vjerni obožavatelj bespogovorno klanjao još na prethodnom albumu, nakon nekoliko slušanja ista postaje uzbudljiva i hipnotizirajuća. Zato, bez brige, jer ta uzlazna i silazna dinamika predvođena Mattovim višestrukim ponavljanjem pojedinih stihova iza svog kostura ponovo krije onu istu staru priču. Štoviše, čudi me i zabrinjava da usprkos velikom uspjehu benda i sretnom bračnom suživotu, Matt još uvijek kroz svoje pjesme forsira tjeskobu i frustracije vječnog urbanog gubitnika kojemu, po svoj prilici, u životu ništa ne bi trebalo nedostajati. Ili su to možda neke nove tihe patnje obiteljskog čovjeka i njegove nadolazeće krize srednjih godina?

Naprosto je teško vjerovati da sve tjeskobne spoznaje s ovog albuma dolaze iz prve ruke, tj. da im je uvijek prethodilo neko Mattovo iskustvo. Ne zbog toga što bi čovjek odjednom trebao postati imun na vlastite crne misli, već što čestim iznošenjem istih njegovim stihovima prijeti plitkost. S druge strane, pretočena u iskrenu ispovijed i uz divnu pratnju benda, ta njegova anksioznost se u većini slučajeva uspijeva othrvati od patetike. Pa čak i kada zvuči ziheraški i predvidljivo. Zato nije teško započeti mantru – It takes an ocean not to break… it takes an ocean not to break… it takes an ocean not to break… Ili zapomagati – Don't leave my hyper heart alone on the water / Cover me in rag and bone and sympathy… I ako zasmrdi na predvidljivost, te zamaskirane pop žalopojke će vas već nekako pridobiti univerzalnim rješenjem i pozivom na bijeg: Leave our red southern souls / Head for the coast / Leave our red southern souls / Everything goes… A tek "Afraid of Everyone" – kako li se samo oduprijeti toj opojnoj paranoji? Uostalom, zašto bi? Matt kasnije zaključuje – I guess I've always been a delicate man. Nadigran, potvrđujem isto. Jer, lakše je kukati kada te National svakih par godina podsjećaju da nisi jedini luzer.

Ne postoji idealna kombinacija suočavanja s obitelji, izgubljenim prijateljima i prošlošću. Prema starcima uglavnom osjećam nepovratan dug, prema prijateljima nerazumijevanje, a s prošlošću se uglavnom suočavam s pretjeranom dozom prevrtljive nostalgije. Ukratko, nakon dužeg izbivanja teško je potrefiti idealan vikend u rodnom mjestu. "Bloodbuzz Ohio" je ipak soundtrack za jedan od tih idealnih izleta. "Lemonworld" je maštarija pomoću koje se Matt izvlači iz urbane sredine, izmišljeni lokalitet gdje njegova žena i njezina sestra vode život u kojemu imaju vremena za opušteno dokoličarenje. "Runaway" je možda najnježnija pjesma koju je Matt ikada napisao. Ako smo na ranijim albumima slušali pjesme o sitnim ljubavnim razmiricama, sada je na tapetu dugogodišnja vezu kojoj se ne nazire kraj, u kojoj samo kratki trenuci sunčanog spokoja mogu ponovno podsjetiti na njezinu plemenitost, ali i cijeli niz neriješenih problema, nedorečenih gorkih istina, nedovršenih rasprava, potisnutih tajni i frustracija.

I ta "Vanderlyle Crybaby Geeks" za kraj... Štogod taj naslov značio... Nije ni bitno. Pa čak ni to što se Justin Vernon (Bon Iver) jedva raspoznaje kao prateći vokal na toj finalnoj pjesmi. Svejedno, lijepa je. Kao i cijeli album s kojim će bend ponovo završiti na samom vrhu godišnjih top lista. Neka im bude... po treći put.

Još samo neka nam potvrde taj datum hrvatskog gostovanja... isto po treći put.

www.americanmary.com

www.myspace.com/thenational