Gotovo je nemoguće pronaći ozbiljniju (ili ikakvu) recenziju jednog od milijun albuma Mountain Goatsa, a da se unutra ne spomene kako je Johna Darniella, čovjeka koji se s ovim ili onim muzičarima krije iza tog imena časopis New Yorker jednom zgodom proglasio najboljim stihotvorcem izvan hip-hopa. Je, to je istina, ali nije neka baš previše važna istina. Čini mi se da mnogi to naglašavaju jer su oduševljeni njegovim tekstovima, a ne znaju kako drukčije to prenijeti pa se pozivaju na viši autoritet. Da, super.

I ja sam oduševljen njegovim tekstovima i također imam problema kako posredovati taj ushit, ali objasniti ga mogu, za to sam plaćen. Uglavnom, ono što Johna razdvaja od mora ostalih dobrih, loših ili zlih autora tekstova jest proživljenost, oko za detalj, talent za jednostavne metafore i poredbe koje bi se svojom preciznošću odmah mogu upisati u katalog općih mjesta kada bi opća mjesta imala iole senzibiliteta za poetsko ili barem rubno poetsko, izrazita empatija i nevjerojatna sposobnost da piše jednostavno, a upečatljivo, da portretira te obične sudbine u kojima se tako lako prepoznati, a koje uvijek ispadnu nekako nezgodne, onako kako su to činili ili još čine Carver, Bukowski i Tobias Wolff. Vješta skica iz koje se čita puno više od fragmenta, nacrt koji je svoj okvir srušio već prvom rečenicom ili stihom, gotovo zastrašujućom elegancijom. Zato ga volim, zato ga volimo.

Miljama daleko od bilo kakve pretencioznosti, jednostavan i izravan, izraza naizgled toliko običnog da se nepažljivom slušatelju može učiniti banalnim, Darnielle rijetko promaši metu i može vam se učiniti da bi tako mogao pisati svatko, ali to je najvarljivije, lako se skrivati iza kompleksnih izraza i dovitljivih obgrljenih rima, daj nam priču, daj da razumijemo, daj da volimo i daj da se ježimo. U tome nitko nije bolji od njega, stvarno nije.

Tako je i na novoj ploči. Već prva pjesma tjera suze na oči. "Amy aka Spent Gladiator 1": Do every stupid thing that makes you feel alive/Do every stupid thing to try to drive the dark away/Let people call you crazy for the choices that you make/Climb limits past the limits/Jump in front of trains all day/And stay alive/Just stay alive.

Osjećate se hrabro, ljudski gordo, snažno. Poticajno je. Onda vas slomi. To namjerno radi. Zna. Portretira život, a život se igra s nama, sa svima. Digne te pa te spusti. Stalno podsjećanje na to nije neko veselje, pogotovo ako je toliko sugestivno.

Treba imati snage za preživjeti sve te pizdarije, a nije lako imati snage za preživjeti sve te pizdarije. Darnielle je negdje izjavio da je ovo album o preživljavanju. No shit. Ne znam koji njegov album nije o preživljavanju, o osjećaju da je sve otišlo kvragu i da ste vi sami još jedino što je preostalo i da se pitate je li to dovoljno, možete li sami.

Kaže lijepo u nevjerojatno popičnoj i jednostavno prekrasnoj "Cry for Judas": Long black night/morning frost/I'm still here/but all is lost i na to se svodi, na tu borbu, na želju da prekinete sve, da se prepustite jer tako bi bilo najlakše, a onda opet, ta iskra, to nešto ljudsko, duboko humano, to nešto što vas tjera da ustanete i sutra i da se suočite sa demonima svijeta oko vas ako već izbjegavate one vlastite, to nešto što vas tjera da preživite, da barem pokušate jer shvaćate da ste vi jedino što imate.

Stay alive se ponavlja kao fraza, čak i sasvim doslovno. U proganjajućoj "Spent Gladiator2" taj motiv dovodi do kraja s nekim od ljepših stihova u pop glazbi: Stay in the game/Just try to play through the pain/Like a fighter who's been told its finally time for him to quit/Show up in shining colors/And then stand there and get hit.

Darniellova je škola života umotana u glazbena rješenja na koja nas je već navikao, ali tu je i jedna novost. Gomila puhača ukrašava dobar dio pjesama i diže sve na novu razinu, prijemčiviju, ako već ne sasvim prijemčivu. Da, ovo je najkomercijalniji Mountain Goats album do sada, ali meni to uopće ne smeta, može biti i tisuću puta radiofoničnije, ali ako ostane ovako iskreno i snažno, neće izgubiti ništa od svojih čari.

Fanovi će odmah uočiti da neke pjesme podsjećaju na neke njegove starije pjesme, pa tako recimo krasna "Harlem Roulette" melodijskom linijom vuče na nezaboravnu "Going To Marakesh" njegovog drugog benda/projekta The Extra Glenns, ali je kompleksnija, razrađenija i bogatije producirana.

Da, jebiga, opet sam uspio upasti u klopku koju sam si sam postavio, u nezahvalno popisivanje i opisivanje svih pjesama s albuma koje me fasciniraju i na koje se možda ne ježim sada, ali ću to činiti u budućnosti, sasvim sigurno hoću. Nezahvalno, velim, jer baš su sve takve i istaknuti neke, a zaboraviti druge nepravedno je ne toliko prema albumu koliko prema meni samome.

No, ipak, "Until I'm Whole" nježni je, proganjajući i zlokoban folk-rock, ali ta zlokobnost nije ništa čudno, provlači se preko cijelog albuma, kao radioaktivna paučina koje se nije lako otresti, naći ćete je i u bržim, naoko veselijim pjesmama, eno je ispod slojeva razigranih puhača, čeka da vam skoči za vrat i da vam sjebe koncepciju. Onda ta "Night Light" u kojoj osjećaj da će se nešto loše dogoditi postaje opipljiv, mučan, nezaobilazan, a koja je unatoč tome gotovo nepojmljivo lijepa. Lijepa iako je strašna.

"The Diaz Brothers" je catchy veselica uz koju ćete odmah početi zazivati Mercy for the Diaz brothers! i to ćete stvarno i misliti iako nemate pojma tko su burazi Diaz niti zaslužuju li oni uopće tu milost, ali to je najmanje važno. "Counterfit Florida Plates" se lako mogla naći na nekom ranijem albumu i to o njoj ne govori ništa, svjestan sam, osim činjenice da lijepo reprezentira Mountain Goats stil i zvuk, a bolesnicima poput mene i ne treba puno više od toga.

"In Memory of Satan" ima u pozadini neki skoro gervšinovski aranžman i zato zvuči još opasnije kada John kaže Noone screams/It is just me, onako skoro usput, ležerno, kao što to prokletstva i obično jesu.

Veći broj pjesama sam spomenuo, ali malo me muči ovaj dio koji nisam. Nisu nimalo slabije od ostatka, ali ove spomenute se nekako brže zavukle u uho. To je i inače moj jedini problem s ovim bendom, to što na prvih nekoliko slušanja ne mogu shvatiti koliko je album stvarno dobar. Mogu shvatiti da je dobar, ali ne koliko je stvarno dobar.

Uvijek mi poslije, kada se otvori preda mnom u čitavoj svojoj punini i kada se detalji i nijanse fino poslože, bude malo žao jer mislim da ga nisam dovoljno hvalio iako ga pohvalim sasvim dovoljno, ali učini mi se tada da bih to s naknadnom pameću radio bolje, nadahnutije.

Bez obzira na to, ovo je stvarno sjajna ploča. Ne dobra ili odlična, nego najbolja. Najbolja ikada, najbolji album koji je ljudski rod doživio.

(Eto, sada sam miran, sada budući ja može mirno slušati bez bojazni da nije dovoljno hvalio. Nevolja je samo što sadašnji ja to stvarno misli, barem osamdeset posto te izjave.)

www.mountain-goats.com