Potpuno sam i do kraja uvjeren da je moj glazbeni ukus savršeno normalan. Sviđaju mi se različite stvari, pozornost i interesi lutaju od jedne do druge ne-baš krajnosti, ali sve ono što zbilja volim mogu argumentirati u svakom trenutku, i srcem i razumom. Vjerojatno je svima tako, vjerojatno svi misle da je potpuno logično da im se sviđa to što im se sviđa, ali problemi nastaju kada druge pokušaju uvjeriti da je to što oni slušaju dobro, zanimljivo, kvalitetno i uzbudljivo. Ja sam se toga uglavnom riješio, želim vjerovati da jesam. Ne pokušavam regrutirati nove fanove bendova koje volim ili ako to već činim, u to ulažem puno manje strasti nego što sam nekada radio, ne da mi se. No, ponekada se pojavi netko s kime se počnem prepirati, ali ne zato što on/ona ne želi slušati ono što ja slušam, već zato što ne može shvatiti kako ja to mogu voljeti. Ovo 'to' iz prethodne rečenice se najčešće odnosi na The Mountain Goats.

Količina i intenzitet čuđenja koje sam dobio na spominjanje ovog benda kao jednog od osobnih favorita upravo je nevjerojatna, a često sam se čudio tom čuđenju (ha, aliteracija!) jer je, u osnovi, riječ o glazbi koja nije previše zahtjevna i od slušatelja ne zahtjeva mnogo više od mrvice senzibiliteta za vješto igranje riječima i jednostavne akorde iz kojih nastaju prekrasne melodije te otvorenosti uma koji će nakon nekog vremena nazalno pjevanje naučiti cijeniti kao lijepo.

I evo sada nove ploče i nove prilike da se uvjerim da ta bulumenta osporavatelja nije nikada ni pokušala ozbiljnije poslušati bend jer da jest... Pa dobro, ne mora im se svidjeti, meni je potpuno svejedno, ali teško je da bi se nakon ovoga usudili zgražati i slagati zgrožene face, ako im niti nakon ovoga ne bude jasno zašto netko voli ovaj bend onda za njih nema neke šanse. Ni u The Mountain Goats svemiru, a ni inače.

Album otvara "Damn These Vampires" i tu smjesta bivate katapultirani u središte onoga što ovaj bend jest, ulazi se u samu suštinu finim i mekanim stubištem napravljenim od elegantne međuigre klavira, bubnjeva i gitare i Darniellovog pjevanja na kojeg se čovjek zbilja treba naviknuti. Već druga "Birth Of Serpents" pokazuje i ono drugo lice, malo ubrzanije i manje zavaljeno s repetitivnom i jednostavnom dionicom na akustičnoj gitari oko koje se sve vrti, a koja će podsjetiti na one stare radove kada su The Mountain Goats bili samo Darnielle i njegova akustara plus jeftini kazetofon na koji se snima. "Estate Sale Sign" je živčana i rastrzana, podsjeća me na osjećaj kada popijem previše kave, ubrzana je, ali ne bih za nju nikada rekao da me podsjeća na neki rock ili punk bend, podsjeća samo na The Mountain Goats u višoj brzini.

Ako ste preživjeli ove tri pjesme, a novi ste u ovome možda vam zatreba mali predah. Treba pustiti da se emocije i dojmovi malo slegnu, a i jednim i drugim ste bili propisno išamarani kroz uvodnih osam minuta albuma.
Predah se može iskoristiti za dvije činjenice koje nisu nevažne, ali meni nisu niti od presudne važnosti.

Činjenica br. 1: Iako se to u njegovim pjesmama češće moglo zaključiti po tekstu (izvanredna "The Best Ever Death Metal Band in Denton"), nego po glazbi, JD jako voli metal, a pogotovo, je li, death metal. Opsjednut je njime, čak. Tako je za ovu zgodu kao jednoga od producenata angažirao Erika Rutana, bivšeg gitarista Morbid Angela i trenutnog vođe brutalnih Hate Eternal. Čovjek je producirao četiri pjesme, a ostatkom se pozabavio trojac John Congleton, Brandon Eggleston i Scott Solter koji su, kombinirano, radili sa tolikim brojem indie rock, folk i pop heroja da bi možda svi stali na jednu stranicu, ali ima ih toliko da je teško izdvojiti reprezentativne primjere. Iako sam se malo plašio kako će to završiti i hoće li koze pometaliti, to se, srećom, nije dogodilo. Sve je po starom.

Činjenica br. 2: The Mountain Goats albumi imaju koncept. Pogotovo u zadnje vrijeme. Prije to nije bila nužnost, ali na zadnjih nekoliko izdanja Darnielle servira i priču koja bi trebala objediniti sve pjesme na albumu. Prošli puta su to bili biblijski motivi i pjesme nazvane po psalmima, a ovdje koncept nije toliko čvrst, ali je po autorovim riječima inspiriran filmovima strave iz sedamdesetih i to posebno scenom u kojoj par odlazi kod gatare koja im proriče sudbinu iz kristalne kugle. Nakon izlaska se trude izgledati veselo i kao da se raduju budućnosti, ali je sasvim očito da su zapravo duboko prestravljeni. Prevladavajuća tema pjesama na albumu su skrivene stvari i strava koja iz njih proizlazi.

Vratimo se pjesmama. Kako to često biva na albumima ovog benda, gotovo svaka bi zaslužila biti posebno istaknuta i opisana, od nevjerojatno nježne i istovremeno uznemirujuće "Outer Scorpion Squadron" pa do "The Autopsy Garland" koja me prvo privukla mantričnim i zastrašujućim refrenom 'You don't wanna see these guys without their masks on/You don't wanna see these guys without their masks on' i na prvo sam, površno slušanje mislio da je to pjesma o pljački (nije to rijetka tema u The Mountain Goats katalogu), ali sam onda uvidio da zaista radi o Judy Garland, a ljudi koje ne želite vidjeti bez maski su direktori korporacija, ljudi iz zabavne industrije koji iskorištavaju dječicu kako bi zaradili. Primijenili te stihove na sve direktore svih kompanija ili ne, potpuno je svejedno, Darnielle vas ne želi osvijestiti da shvatite kako je kapitalizam prokleta životinja, on će vam samo ukazati na neke zajebane situacije i sudbine. I pokušat će vas zastrašiti. I, znate što, uspjet će u tome jer vas zapravo plaši vama samima.

Apsolutni vrhunac albuma je prekrasna "High Hawk Season" u kojoj Darnielle pjeva samo uz pratnju akustične gitare, a prateće vokale preuzima muški zbor koji zvuči kao - klapa! Nekada ih malo pusti u prvi plan, a onda se oni vrate u pozadinu i podcrtavaju još jednu dirljivu priču nakrcanu liričkim minijaturama ('Spray our dreams on any surface where the paint will stick/Try to time the rhythm, listen for the click') i posebno nadahnutom vokalnom izvedbom velikog meštra.

S većinom The Mountain Goats albuma sam prošao isto. Od početne zaljubljenosti, preko ljuštenja slojeva i dopiranja do novih razina značenja sve do faza potpune opsjednutosti. "All Eternals Deck" je trenutačno u ovoj, drugoj, najzanimljivijoj etapi. Nisam baš siguran što će biti sa mnom kada postanem opsjednut ovim albumom. Imam osjećaj da ću se truditi postati bolji čovjek, ali da mi to nikako neće polaziti za rukom. Vjerojatno ću se i bojati više nego što se bojim sada i previše ću razmišljati o prošlosti. Vjerojatno ću tada biti posebno osjetljiv kada mi netko kaže da ne razumije kako mogu slušati ovaj bend.

www.mountain-goats.com
www.themountaingoats.net
www.myspace.com/themountaingoats