Heartless Bastards The Mountain Fat Possum, 2009.
Ljubav na prvi pogled nije česta, ali kada se dogodi uglavnom rasturi. I to u takvim razmjerima da možemo reći kako bi da se svakodnevno u nešto zaljubljujemo, postali emocionalno toliko sakati da ne bi uopće mogli funkcionirati. Na primjer, nešto nas privuče prilikom odlaska u dućan, poremeti nam um, što na kraju rezultira kupnjom jogurta kojemu je istekao rok. Sada će racionalni među vama reći, čekaj, pa što uopće pokvareni jogurt radi na polici, ali to će samo pokazati da nisu toliko racionalni koliko vole misliti.
Ljubav na prvi pogled nije česta, ali kada se dogodi uglavnom rasturi. I to u takvim razmjerima da možemo reći kako bi da se svakodnevno u nešto zaljubljujemo, postali emocionalno toliko sakati da ne bi uopće mogli funkcionirati. Na primjer, nešto nas privuče prilikom odlaska u dućan, poremeti nam um, što na kraju rezultira kupnjom jogurta kojemu je istekao rok. Sada će racionalni među vama reći, čekaj, pa što uopće pokvareni jogurt radi na polici, ali to će samo pokazati da nisu toliko racionalni koliko vole misliti.
Uglavnom, mene osobno zaljubljenost je pogodila nekoliko puta u zadnje vrijeme. Kada sam u tradicionalnom godišnjem izdanju Sports Illustrateda među svim onim prekrasnim ženama u kupaćim kostimima ugledao Oluchi Onweagbu. Ili kada sam prvi put u akciji vidio Brooka Lopeza, rookiea New Jersey Netsa. I ono što je najvažnije u ovom kontekstu, kada sam prvi puta upalio novi album Heartless Bastards.
Od prve sekunde uvodne „The Mountain“ zakačio sam se na sirovi zvuk ovog benda iz Ohia koji trenutno prebiva a gdje drugo nego u Austinu, i iza kojega su sada već tri albuma. „The Mountain“ je jedna od onih pjesama koja se uvuče u glavu i izaziva potrese, a najvažniji razlog za to je savršeni vokal lidera grupe, Erike Wennerstrom. Sa bojom glasa i stilom pjevanja koji su kombinacija Patty Smith, Lucinde Williams, Sare Carter i Linde Perry, ova žena je u stanju održati pjesmu živom od prve do zadnje sekunde, tako da savršena glazbena pratnja dolazi kao dodatni bonus. Svirka je čvrsta i jednostavna, u alter-country trenutcima vuće na opuštenost i razigranost Oakley Hall, u rock trenutcima pak zvuči kao američka verzija "To Bring You My Love" PJ Harvey, dok u folk trenutcima podsjeća na nešto što se snimilo prije 70 godina pjevanjem u kantu za 10 dolara. Sve u svemu radi se o potpuno organskoj ploči koja liječi zvukom i gotovo šamanskim repeticijama.
Sad, problem sa zaljubljenosti uglavnom je taj što kada prođu oni prvi trenutci ludila, stvari postaju monotone. Srećom, sa ovim albumom to nije slučaj jer što ga čovjek više sluša to je sve manje fasciniran zvučnim udarom, i sve više primjećuje koliko je tu sjajnih pjesama. Nakon savršenog uvoda sa "The Mountain" samo se redaju jedan za drugim biser do bisera, i tako sve do pjesme broj 11. Da, these go to eleven. A kada je tako, možemo biti sigurni da zaljubljenost polako ali sigurno zamijenjuje prava, zrela ljubav.
Pa ako želite dočekati proljeće klimajući glavom, ježeći se po prvi puta ove sezone ne od hladnoće već od jednog savršenog vokala koji pjeva kao da recitira smisao života, uz terapiju americanom koja ne uklanja bore na licu ali njeguje duh emocijama, tradicijom i jednostavnošću, ne trebate tražiti dalje. Ljudovi, dobili smo prvi veliki album 2009-e. Haugh.