Zapravo, gotovo sve vezano za neočekivane The Moody Brooders izrazito je prikladno. Neovisno o načelno tragikomičnoj hrvatskoj diskografskoj situaciji, gotovo pa inflacija odličnih izdanja koja su se pojavila posljednjih mjeseci prevarila je čak i iskusnjare poput mene, kojem je trebalo čak dvije sekunde dulje nego inače za otpuhnuti diverzantsku ideju o mogućnosti pozitivnog zaokreta. Na ovom ste sajtu čitali hvalospjeve Dječacima i Generalu Woou (ili niste, jer mi uredništvo nije objavilo recenziju koncerta, koju zbog sadržaja koncerta, ruku na srce, doista nije imalo smisla objaviti); ranije ove godine možda i ponajboljim albumom u karijeri vratili su se Overflow; s obzirom na njihovu posvećenost ljućem undergroundu, Pase je teško povlačiti u ovaj kontekst, ali muzika im je baš dobra; a barem ću ja osobno u mitski zabran domaćeg uvijek uračunavati i gromovite Skopljane XAXAXA. Prikladno je, međutim, da je najugodnije ovogodišnje muzičko iznenađenje naših prostora omogućila potvrda glasine da Vlado Brljak ima novi bend, utjelovljena u CD-R kućne proizvodnje sa šest sjajnih pjesama, iskopiran u 150 primjeraka i spakiran u efektan minimalistički omot s kojeg nas sramežljivo pozdravlja dragi logo My Room Recordsa.

Prikladno je da pobjedu u ovoj zamišljenoj utrci, i to u recenziji koju ne čitate ni u kakvom mainstream mediju, odnose bend i eponimni EP toliko opskurni da čak ni ljudi koji su im svjedočili, slušajući ih uživo ili kod kuće, nisu sasvim uvjereni u njihovo postojanje. pot lista bije pravednički nezavisni boj! Kao takav, bend možda doista više i ne postoji, jer su se dvije trećine na nekoliko godina preselile u London, a ne znam baš koliko im je bilo zgodno sa sobom nositi i gitare. Jednu jedinu priliku za uhvatiti ih uživo iskoristio sam dobrotom prijatelja Matije, koji me bio ubacio na popis uzvanika polu-privatne zabave o kojoj sam već pisao na Ruralnoj gorili, tako da svi vi koji niste bili, jebiga. Sada znate kako je bilo meni kada sam kao studoš bio u stanju dati mnogo toga od malo što sam imao samo da dobijem još jednu šansu za odlazak na koncert Jennifer's Banda, prvog Vladinog benda, u kojem su tadašnji srednjoškolci starijim i razvikanijim imenima pokazivali kako se to svira i živi muzika. Samo što ih ovi baš i nisu čuli, što uopće ne bi bila šteta da se isto nije dogodilo i mnogim običnim klincima koji bi zasigurno uživali u bendovu slatkom alternativnom popu. Isto kako bi oni koji su se '96 palili na Belly ili Sonic Youth uživali u Jennifersima, samo da su ih čuli, tako bi i današnji klinci koji briju na The Soft Pack ili Real Estate naprosto morali guštati u The Moody Broodersima. Ili takvi klinci ne postoje?

Prikladno je, u tome smislu, da u The Moody Broodersima jako može guštati stara ili svakim danom sve starija garda, u kakvu isprva nevoljko a onda sve ponosnije ubrajam i sebe. Slična formativna iskustva i preklapajući muzički ukusi s članovima benda čine me izrazito podatnim za dobronamjernu recepciju njihove stilski na-back-to-the-'90s-način retro muzike, u kojoj se mućkaju svi indie, alter, jangle i koji već sve ne prefiksi pop-rocka s teen okusom. Dobre namjere se, slušanjem izvrsnih pjesama, vrlo brzo pretvaraju u iskreno oduševljenje, koje je samo manjim dijelom nekim starim razlozima zapečaćeno prije desetak godina, a većim je rezultat divljenja činjenici kako ovaj čovjek (ili ovi ljudi, da ne ispadnem nepristojan) zna napisati moćnu pjesmu. Opet kažem, prikladno je da netko tko je sa 16 napisao "Cornflakes", a s 20 "The Lake", u svojim srednjim ili kasnim dvadesetima piše proživljene bombončiće poput "Lonesome", koja kao da je snimljena u bostonskom studiju Fort Apache prije nego što je country toptanjem i pozadinskim orguljama vraćena koje desetljeće unatrag, ili ritmične, osunčane, odrješite "Loverless" u kojoj posebno briljira bubnjar Brane (ex-Mutual Of Omaha. Ili nije ex?). Nije ovo nikakav hermetični, ezoterični underground za predane istraživače, ovo su normalne pjesme praskavih gitara, razigranog basa, šećernih harmonija i poletnih bubnjeva, dušu dale za ljetna topljenja kazetnih traka u pregrijanim walkmanima zaljubljenih maturanata. Da, produkcija nije baš profi, ali emocije i strasti uglavnom nisu.

Sasvim je prikladno da je muziku s ovoliko emocija i strasti odsvirao bend u kojem privatne emocije i strasti dijele dečko i cura. Uz bubnjara Branu i Vladu na gitari i glavnom vokalu, koji je ostao onako prepoznatljivo dječački, i kojem stjecanje iskustva i veće tehničke uvjerljivosti (naravno, pričamo o manje zahtjevnom žanrovskom nivou) nije oduzelo zarazno wide-eyed zanošenje, u bendu svira i Vladina djevojka Ana Franjić (da, Analena), zadužena za zarazne bas-dionice i ključna harmonijska podebljavanja u širokim refrenima skrojenima za singalongove prvih redova malih klubova. Očito je da u nas ljubavnička dinamika koristi bendovima (vidi Kimiko, The Hendikeps...). Basom vođena, više britolika "Sinister" me, u skladu sa svojim imenom, podmuklo osvojila promatrajući povučeno iz prikrajka prije eksplozije koja upozorava na što sve moramo biti spremni kada ljubav dođe u grad. Ovih se dana, međutim, moj osobni favorit zove "Gone", ubrzana, nesuzdržana ljepotica s najjačim refrenom cijelog izdanja, u kojoj su me Anini prateći vokali, kad sam ih prvi put čuo, podsjetili na pjev Joyce Raskin iz Scarce. Cijela vizualna i glazbena spika The Moody Broodersa također jako vuče na taj bend, s nimalo inferiornim rezultatima, a natjerao sam se i na naručivanje nekih teže nabavljivih izdanja samih Scarce, oduvijek jednog od mojih omiljenih bendova. Potpuna win-win situacija.

Prikladno je, sumnjam da ste sumnjali, i još nešto, a to je stil kojim se ovaj ispočetka samozatajan bend predstavio javnosti, iako, neš ti te javnosti koju čini samo stotinjak prijatelja i znanaca. Pjesme su snimljene još 2008. godine, miksane lani, a snimke su dijeljene uz zamolbu o izostavljanju daljnjeg dilanja. Fizički primjerci EP-ja vlasnike su pronašli tek krajem ljeta, na već spomenutom koncertu. U razloge za ljubomorno čuvanje ne mogu proniknuti, ali ima smisla da je takav bend, izgleda potpuno cijepljen protiv svake bahatosti i negativne komponente ambicioznosti, kao svoje nastupno djelo ponudio EP, a ne album – šteta je jedino što pjesme koje bi popunile minutažu albuma postoje, a nisu lako dobavljive. Organiziran gotovo vinilno, EP trajanja 25 minuta podijeljen je na dva paralelna dijela, koja redom otvaraju po dvije brže, zapaljive pjesme, nakon kojih slijedi smirivanje u vidu atmosferičnijih, duljih stvari. "Freedom" je plutajuća pjesma pomirenja čija me postojanost malčice asocira na kristalnu mirnoću Sun Kil Moon, dok je završna "Say Goodnite" odsvirana na mediteranskoj terasi, kao lakunoćni pozdrav svim romantičarima koji su večer proveli ispod palmi na povjetarcu. Obje vrlo uspješno zauzdaju srce koje se uz poletne hitiće daje u neobuzdani kas, a to je prikladno, jer više nismo u godinama u kojima je taj kas poželjan i dozvoljen.

To da sam se ja oduševio ovim i ovakvim bendom? Tek je to prikladno i očekivano, od jednog nostalgičara s pedigreom. Ali ovakvi bendovi i jesu prikladni za oduševljavanje. Srdačni su i prokrvljeni, nabrijani i skulirani istodobno, njihova je muzika i rezultat i pogonsko gorivo užitka koji međusobno dijele njegovi članovi, a superlativi koje zaslužuju nisu samo gramatičke nego i srčane kategorije. Ako je tako, prikladno je da takvi bendovi slušateljima prenesu barem komadić tog osjećaja. The Moody Brooders meni jesu.