Nemam pojma koji je omjer godina, ali da se moram kladiti rekao bih da je Greg iz Menzingersa stariji, a Bobby iz Captain We're Sinking mlađi. U svakom slučaju, genetika ih je obojicu oboružala s talentom za stvaranje muzike. Niti su prvi, niti zadnji primjer obitelji gdje ih više svira, ali su u unikatnoj situaciji da je svatko u svom bendu i da vode dijaloge kroz svoje pjesme. Menzingers se na brojnim pjesmama bave bratskim odnosima, a Captain We're Sinking imaju pjesmu "Brother", čiji naslov sve govori. Samo poznavanje ovih činjenica neće bitno utjecati na preslušavanje "Rented World", ali dodaje tu dozu kompleksnosti i beskorisne trivije za kurčit se poznavanjem redundantnih muzičkih detalja.

Već sam ih se često doticao u svojim tekstovima i sve su popularniji u Hrvata, ali ponovit ćemo još jednom gradivo. Menzingers su osnovani tamo negdje 2006. te su od tada izbacili četiri albuma. Za razliku od velike većine mladih bendova, prvi album im je ujedno i najslabiji. Umjesto takvog, prvotnog kratkog bljeska popraćenog nizom albuma koji su ništa drugo nego razvodnjenija kopija, Menzingers rastu i poboljšavaju se sa svakim novim izdanjem. Prošli album, "On The Impossible Past", osim što je demonstrirao utjecaj vremena na ženske grudi, postavio je ljestvicu na skoro nenadmašivu visinu. Na prvu loptu "Rented World" ne djeluje kao toliko kvalitetan album, ali radi se o izdanju kojemu stvarno treba vremena da sjedne do kraja i demonstrira sve svoje vrline.

Promocija je počela sa spotom za pjesmu "In Remission". Inače ne gledam spotove previše, ali me u ovom slučaju šokirala kvaliteta produkcije. Cijelo vrijeme sam čekao da se u desnom donjem uglu pojavi natpis MTV Push ili neka slična oznaka za promoviranja mladih pop nada jer je bilo nadrealno gledati bend koji je do sada svirao u rupama za 37 ljudi kako stoji na setu koji bi uredno prošao kao uradak za novu stvar Foo Fightersa. No, izgleda da Epitaph zarađuju dovoljno para na emo-metal-core izrodima da si povremeno dopuste poštenu promidžbu kvalitetnog benda. Osim što je "In Remission" jedna od najboljih pjesama s albuma, sadrži i stih za koji vjerujem da će se naći na mnogim crno bijelim slikama djevojaka na tračnicama ili prsima mladih romantičara. 'If everybody needs a crutch, then I need a wheelchair' mi je jedna od najdražih igra riječi koje sam čuo u zadnje vrijeme.

Ostatak albuma prati sada već razrađenu formulu ustanovljenu na ranijim albuma. Sve se više odmiču od blagih punk početaka i naginju prema punokrvnoj rock svirci, gdje geografska lokacija članova benda igra veliku ulogu. Pensilvanija i njeni gradići i dalje su neizbježan detalj pejzaža kojeg Barnett i May ocrtavaju. Tematski se i dalje bave stvarima za ljude koji su prerasli Modern Baseball, ali nisu još kompletno odustali od mladosti. Najbolje je to Turner rekao 'I’m young enough to be all pissed off, But I’m old enough to be jaded'.

"Rented World" kao takav nema nekih većih mana, daje dobar balans različitih pjesama, završna "When You Died" jedna je od najugodnijih akustičnih stvari ove godine, a album će sigurno zadovoljiti sve dosadašnje obožavatelje i priskrbiti dosta novih. Glavni je problem što nikako da se promaknu iz vrlo kvalitetnog žanrovskog benda u veliku senzaciju. Sada već dva albuma plešu oko granice, ali nikako da ju prijeđu. Sve je izglednije da će ostati Hüsker Du, a ne R.E.M. ove generacije, ali ako im je to najveći neuspjeh, onda ću sa zadovoljstvom nastaviti pratiti njihovu karijeru.