Skautirajući nadolazeće bendove u stalnoj potrazi za novim albumom u rangu "59 Sound" Gaslight Anthema, dakle albumom koji je u stanju činiti iznad 50% proljetno-ljetne rotacije na svim onim vožnjama biciklom ili autom do plaže, prije par godina naišao sam na The Menzingers. Bend iz okolice Philadelphie taman je objavio drugi nezavisni album koji je, slično još opskurnijem prvijencu, pucao od pozitivne energije. Iskusnom skautu nije problem uočiti potencijal kada ga čuje, ali postaviti očekivanja već postaje problematično, ako nešto poput problema uopće postoji u ovim sferama življenja. Uglavnom, Menzingersi su imali taj sirovi talent i strast prema svirci, međutim problem je predstavljalo sve to kanalizirati u nešto više od ugodnih 30 minuta melodične buke tijekom koje su melodije često završavale u sljepim ulicama, a harmonije ostajale visiti u vakuumu.

Najava prelaska iz amaterskog ranga među profesionalce definitivno je bila znak kako bi se potencijal mogao pomaknuti s mjesta i pretočiti u nešto konkretnije. Potpisavši za Epitaph, The Menzingers su ušli u ligu u kojoj goli talent više nije dovoljan. Ovaj put trebalo je zaokružiti zvuk u prave pjesme i usput se ne izgubiti u bogatstvu dugmića koje donosi kvalitetna produkcija.

E, pa sa zadovoljstvom mogu zaključiti kako je ispit položen. Iako su energični ispadi u vidu urlika, vokalnog režanja i gitarskih distorzija svedeni na minimum i stavljeni u ulogu produkcijskih ukrasa, melodioznost i harmoničnost zadržali su dovoljnu dozu punk energije. Drugim riječima, bend zvuči pičkastije nego ikad, ali nisu pičkice.

Ono najvažnije je ipak pomak u skladateljskom dijelu. Kreativnost konačno rezultira pravim pjesmama, a one su postavljene u manje-više očekivane okvire. Ovo je kotrljajući punk-rock Istočne obale, miks melodioznosti scena Chicaga i Philadelphie uz dozu Jerseyevske Gaslight Anthem dramatike i malo prgavosti Gainsvilleske punk scene. Ima tu i emo i indie i pop elemenata, ali i klasičarskih detalja koji vuku na Replacementse ili čak Clash. Ukratko, tipičan materijal za tipični mladi američki punk-rock bend.

U konačnici su momci napravili potreban korak naprijed jer ovih 40 minuta nemaju slabog trenutka. "Gates" se nameće sama po sebi kao svojevrsni singl, ali ne odskače previše od ostatka materijala, posebice završnice s 4 bisera jednim za drugim, redom to su "Nice Things", "Casey", "I Can't Seem To Tell" i "Freedom Bridge". Jedan stih u "Gates" spominje kako je zrelost kada shvatiš da je sreća samo u trenutku, a to je očito lekcija koju su Menzingersi svladali.

Iako nisu all-star klasa koja će vam zaokupiti misli, ispuniti srce i natjerati vas da zaboravite sve drugo, odnosno neće postati onaj one-album show spominjan na početku, možete se kladiti da će, svaki put kad ih uključite u rotaciju, ispuniti svoju svrhu. To nije mala stvar, a i tko kaže da im se u budućnosti neće zalomiti još bolji album. Kao što svaki skaut zna, postoje i bendovi koji kasnije sazrijevaju. Dok se to ne dogodi (ako se uopće dogodi), najvažnije je posao odraditi pošteno i biti dobar čovjek. Jer, kao što to i Flannery reče, takve nije lako naći.

www.epitaph.com/TheMenzingers