Ne morate znati, uostalom i kako biste?, da je Matija Habijanec, krapinski indie-kantautor i kultna micro-pop legenda koja stoji iza novoimenovanih The Marshmallow Noteboooks (dosad ili Marshmallow u solo izdanju ili Marshmallows u bendovskoj varijanti), golemi poštovatelj Boba Marleyja, jedan od onih koji ne priznaju nikakve "Legende" ili slične kompilacije nego šire gospel duboko zakopanih albumskih pjesama, a da biste instinktivno naslutili dovršetak uvodnog stiha otvarajuće pjesme jednog od najljepših hrvatskih albuma svih vremena i jednog od najboljih ovogodišnjih albuma uopće. Ne samo zbog melodije koja ovlaš povuče na bjelačku verziju "Three Little Birds", stih So I'll start worrying about it all 'cause every little thing... iz prologa "Every Little Thing" vaš će mentalni gramofon automatski kraju privući uz ...is gonna be alright, zanemarujući danu naznaku kako je riječ o početku brige, a ta start i stop kad se otpjevaju ionako zvuče prilično slično. A i, ruku na srce, kad se proživljavaju. Stih, međutim, iscuri sasvim suprotnim ...is gonna go wrong, izvedenim kombinacijom osjećaja blage nevjerice i stoičkog prihvaćanja. Matiju taj iskustvom opravdani defetizam ipak ne odvlači u dekadenciju ili destrukciju nego postavlja u stanje permanentnog poštovanja detalja i uživanja u trenutku, kao da ih, svjestan konačnosti čak i najudobnijih rupa u vremenu i tangencijalne prirode većine odnosa u kojima se nađemo, odbija vrednovati po njihovoj uvijek nedovoljnoj trajnosti, želeći ih u potpunosti živjeti i osjećati dok se odvijaju. Iako začet brigom, ovaj album tako dolazi iza nje, označen svime što je iz nje naučeno i preuzeto, a takvu je učiteljicu zaista zahvalno imati.

A kako smo predvidljiva vrsta sklona potvrđivanju stereotipa, toliko dalekih od svježine i šarmantnosti kojima Matija izvodi prokušane ali nikako ne i potrošene stilove privatnog indie-popa, još uvijek ne postoji prikladnije razdoblje od bezrezervnog prihvaćanja ljepote ili punine trenutka od ljeta, prizme prelamanja pjesama ovog albuma, iako ne nužno i njihova sveukupnog kronotopa. "The Marshmallow Notebooks" nije ljetni album o odlasku na more, godišnjim odmorima i sezonskom preispitivanju odluka, a bome ni ploča o truljenju na vrelim kontinentalnim ulicama dok su najbolji prijatelji na otoku. "The Marshmallow Notebooks" nije ni prekinuta may-september romansa, kao ni zapleteno klupko rezimiranja završene ljubavne veze na tragu "Blood On The Tracks". Odnosno, nije samo to, jer svojim manjim ili većim dijelom može biti sve od toga, ali i mnogo više, kao kolekcija deset dječački osjećajnih i osobnom načetošću mudrih pjesama kojima ljeto i ljubav, oboje jednako ushićujući u rascvjetavanju i barem melankolični u venuću, čine i polazišne točke i perspektive promatranja ostatka svakodnevnice. Te se pjesme mogu čak donekle i uspješno pokušati usustaviti u otprilike kontinuiranu priču, ako ništa drugo a onda kao jedna od popratnih aktivnosti tijekom bezbrojnih slušanja na koja će vas ova ploča neprestano i uvijek sve zavodljivije pozivati, za dobro jutro, kod popodnevnog drijemanja, prije spavanja, u mp3 plejeru u busu, na ulici, na plaži, ali time im se zapravo dokida ona slatka paučina naslućene isprepletenosti, postignuta kako ljepotom materijala tako i njegovom profesionalnom studijskom realizacijom. Što je nešto što nikad nisam mislio da ću napisati za starog Habijanca, kamoli kao pohvalu.

Naime, kroz svaki od Matijinih dosadašnjih desetak albuma – koje su tek i rijetki među nama posvećenima i prijateljima odslušali u cijelosti; sjajne prečice za upoznavanje dane su ovogodišnjim dvjema kompilacijama "The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)", kojima zbog standardne kompilacijske prirode vjerojatno i nedostaje koja divna pjesmica, ali na kojima ćete naći barem "The Prettiest Song In The World" i "Train Ghosts", nakon kojih nema nikakve nedoumice tko je najemotivniji i najuvjerljiviji hrvatski autor – odnosno kroz njihovu rafiniranu lo-fi šlampavost najbolje su se pjesme lakoćom probijale, ali ih je dobar dio ostajao i na razini tek simpatičnih pokušaja zaljubljenog tinejdžera/studenta da ideološke navade američke estetike podrumske intime prenese u hrvatsko okruženje. Nijedna me pjesma nikada nije odbijala, ne samo zato što sam neizlječivi ovisnik o uglazbljenim dnevničkim zapisima, pogotovo ako se njihovim redcima kreću i lica koja osobno poznajem, ali neke od njih zaista nisam imao potrebe opetovano slušati, za razliku od ponajboljih – uz navedene, za ovu prigodu dodat ću još i "Letters" – koje su se izdvajale čvršćim melodijama i promišljenijim uobličavanjem polazišne emocije. Iako svaka, ili gotovo svaka, ima potencijal postati vaša najdraža pjesma svih vremena, zato jer ih je nemoguće lako doživjeti kao salivene za muzičku pratnju poneke od najeksplozivnijih ekstaza ili neko od najskršenijih unutarnjih puknuća, pjesme s "The Marshmallow Notebooks" ni najmanje ne iskaču iz zajedničke tečnosti koja albumu pridaje i klasičnu, umalo pa old-school kvalitetu više. Osim možda "Well", koju nikako nisam svario do kraja, što navodim samo zato da ispadnem ozbiljniji recenzent i stroži prijatelj, ali kojoj svejedno moram u obzir uzeti nezavidan smještaj između dvaju naprosto prekrasnih pjesama, "I'll Ok It", gradske mini-epopeje kakvu Belle & Sebastian nisu napisali skoro još od "Dear Catastrophe Waitress", i "The Last Tourist In Town", što je teret koji ne bi izdržale ni neke pjesme Loua Barlowa ili Elliotta Smitha.

Osim kao prilično pouzdani stilski putokazi, ova su gospoda ovdje važna i kao junaci pot listina netom okončanoga megalomanskog pothvata svođenja devedesetih godina prošlog stoljeća na njihovih 500 najboljih albuma, koji je oslikao moju ovoljetnu zvučnu pozadinu u potpunosti. No uza sve to prisjećanje na albume koji su mi pišući srednjoškolske utjehe i čežnje uvelike ispisali i budući život, na redovitoj se rotaciji nalazio samo jedan jedini album, upravo ovaj divni "The Marshmallow Notebooks", koji se isprva sramežljivo predstavio kao polusatni predah – i to predah od višegodišnjeg čekanja, prethodni Matijin autorski istup zbio se pradavne 2008., EP-jem "Home", tako da je ovo odugovlačenje s recenzijom tek konceptualno slijeđenje umjetnikovih zamisli i odgovornosti! – da bi mi uskoro zarobio gotovo svaki slobodan moment, kakvima ljetni godišnji nekako u pravilu obiluju, ali su istodobno i njima bolno deficitni. Činio je to akvarelnim mandolinskim pasažima My Buddy Matka u friškom singlu "Summer", razoružavajućom toplinom uzvika Wakey wakey old girl! u "Crawl Into The Warmth', najdirljivijoj pjesmi o raskoraku životnih navika, zatim pratećim vokalima Benchwarmera Vatroslava u općenito najsveobuhvatnijoj otočnoj melankoliji "The Last Tourist In Town", koji zvuče kao otpjevani na dnu praznog bazena vikendice zakračunatih škura, kao i zrikavcima dosadnima i neizbježnima poput nekadašnjih prijatelja te terasasto-festivalskom grandioznošću završne "Brand New", ali to je ona grandioznost s druge, zamračene strane terase, gdje pankeri, alternativci i ostali neukalupljeni čudaci piju bambus, čitaju fanzine i ironijom se brane od omekšane romantike koju osjećaju.

Međutim, nisu se samo takve aranžmanske udice krasnih pjesama spojile sa standardiziranom vizijom prošlih i sadašnjih ljeta kojoj ni najtvrđi urbanofili među nama ne mogu pobjeći, nego se cijeli album u reviziju mojih kako životnih tako i muzičkih formativnih godina bio uklopio svojim duhom, stilom i pristupom, nemajući se čega sramiti pred, recimo, relativno srodnima "Either/Or' ili 'Horsebreaker Star", odnosno razmjerno nesrodnima, ali svjetonazorom podudarnima "One Part Lullaby" ili "This Is Our Music". Kao kantautorski pop album, "The Marshmallow Notebooks" indie-distorzije, fuzzirane lave i ritamsku grmljavinu zadržava kao uzvišene ideale pretakanja sebe u pjesmu, ali ih postiže prigušenijim sredstvima akustičnoga grljenja, obogaćivanja pop-rocka prstohvatom americane i folka, te meni posebno fascinantnim bubnjanjem legendarnog Mladog Vlade, koji bubnjeve, poput nekada Billa Berryja, baš svira a ne samo lupa, nježno, krasno, milujuće, a opet s toliko poleta i prijateljske snage na koju se može osloniti refrenski krešendo fantastičnoga najavnog singla "Advice", zajedno sa svom prtljagom Matijina traganja za pravovremenim savjetom. Uz već spomenute goste, ne smijem zaboraviti ni pouzdanog Olija na basu u istoj pjesmi, Marinove prateće vokale te Nininu harmoniku u "Well", ali kao najvažniji Matijin suradnik ovaj se put pokazao majstor Nikša iz Kramasonika, studija koji bezobrazno gospodari golemim postotkom proizvodnje najljepšeg od hrvatskog indieja. Odlučan lo-fi naslijeđe koristiti samo kao okvir sobne intime u kojoj svaka riječ i svaki pogled imaju katkad teško izdrživu a katkad presudno odlučnu težinu, Matija je iza sebe ostavio tehničke limite takvoga stilskog pristupa, koji će meni i njemu vječno ostati sveto pagansko ishodište, ali koji bi ove pjesme nepotrebno zadržavao u ostvarivanju svih njihovih mogućnosti, da, ali ponajprije želja. Bez iznošenja sumnje u tehničko-producentske vještine samog autora, prilično sam siguran kako ovakav sjaj osobnosti koja nizom specifičnih detalja postaje univerzalnost neki drugi studijski maher osim Nikše ne bi uspio podjednako rasvijetliti iz obaju smjerova. Matijine su pjesme, fanovi, prijatelji i, na kraju krajeva, Matija sam, to odavno zaslužili.

A sad još kad "The Last Tourist In Town", ovogodišnji drugi najavljeni album The Marshmallow Notebooks, ispadne još i ljepši. Ja se ne bih čudio...

themarshmallownotebooks.bandcamp.com