The Magnetic Fields Realism Nonesuch 2010.
Stephen Merritt je čovjek koji je iznjedrio ultra-ambiciozni "69 Love Songs" te puno manjih, ali lijepih djela. Najnoviji album, "Realism", je posljednje od tri izdanja iz tzv. "no-synth" edicije na kojem je naglasak stavljen na korištenje akustičnih instrumenata.
Prije i poslije šezdesetdevetke, iznjedrio nam je nekoliko manjih i većih bisera, da bi sa predzadnjom odom Jesus & Mary Chainu nazvanom "Distortion" nastavio tzv. 'no-synth' trilogiju započetu na albumu "i" iz 2004. Najnoviji "Realism" je posljednje od ta tri izdanja, a možemo ga okarakterizirati kao dio trilogije koji je pretežno baziran na akustičnim instrumentima.
Barokna raskoš kakvu često susrećemo na Magnetic Fields albumima prisutna je i ovdje, s tom razlikom da, unatoč korištenju zvukom 'toplijih' instrumenata, postoji određena hladnoća i distanciranost koja se provlači za vrijeme trajanja gotovo cijeloga albuma. Unatoč toj zamjerci, svi koje inače privlači Merrittov rukopis, bit će više-manje zadovoljni. Uvijek prisutna sanjiva, a opet nekako poletna, melankolija i dječje melodije pojačane su i vokalnim gostovanjem Claudie Gonson, posebno šarmantne u "The Dolls Tea Party". Ne nedostaje ni karakterističnog šarmantno-uvrnutog tekstopisanja, a krunski dokaz je najbolji moment na albumu nazvan "The Dada Polka" gdje uspijevaju rime kakve bi malo kome pošle za rukom:
'Gyrate like a gyroscope, Collide like a kaleidoscope Freeze! Do something-anything- Do something, please'
Merritt cijeli život stvara jako lijepe mikro-pjesme za ugodno slušanje - neke više, a neke manje privlačne - ali rijetko kada odbojne. "Realism" se isprva doima kao nategnuto i djelomično promašeno djelo, ali sa svakim novim prolaskom kroz sadržaj bojazan nestaje. Možda je Merritt koji put poželio da mu se "69 Love Songs" nije nikada dogodio zbog očekivanja koje je nužno postavio pred njegova buduća djela. Unatoč tom potencijalnom teretu iz prošlosti, "Realism" je na kraju ipak još jedan vrlo dobar Magnetic Fields album.