Jučer dok je sunce zalazilo nebo je na mojoj strani grada bilo mliječno ružičasta i blijedo narančasta krema od oblaka, nekako nisko, zamućeno roza izmaglicom i prošaranom fluorescentno žutim trakama svjetla. Čisti kič. Osim na plaži, zalasci sunca mi i nisu nešto posebno napeti, no ovaj jučerašnji bio je kao trešnja na vrhu torte uz slušanje "Love at the Bottom of the Sea", ili bilo kojeg drugog od devet prethodnih albuma Magnetic Fieldsa. Ovako slatkasto nebo samo pojačava dojam kudjeljaste šećerne vate koji ponekad izaziva glazba Magnetic Fieldsa. Osim toga, baš kao i ovaj zalazak sunca prigušen oblacima, cijeli je njihov opus nestvaran, ne nestvaran na način veći od života, već izmišljen, skrojen, pomno promišljen i precizno izveden.

Na prethodna tri albuma ta je promišljenost čak bila uglavljena u samozadane okvire; formalno, naslovima, omotima i stilski, no i tematski, distorzijama zvuka (na "Distortion"), iskrivljenim realizmom (na "Realism") i propitivanjem slova 'i' (na "i") na kojem sve pjesme počinju slovom 'i' i poredane su abecedom. Bilo da se radi o ranijim albumima, prije onog ekstremno ambicioznog i savršeno izvedenog poduhvata od šezdeset devet ljubavnih pjesama, ili pak o novijoj fazi, u kojoj su se (navodno) potpuno suzdržali od korištenja sinisajzera, osnovno obilježje Magnetic Fieldsa upravo je ta izmišljenost. I to je ono što ih čini neodoljivima. Jednostavne, gotovo banalne melodije, spojene su s vokalima koji ismijavaju sami sebe, od renesansnog Merrittovog baritona, preko nevinih dječjih glasića iz crtića, do zvonkih i svečanih ženskih vokala. Podloga su veseli folk refreni, dječje brojalice, predvidljive pop formule ili pak jeftini sintići hotelskih terasa. A preko svega toga odvijaju se luckasti i često drski stihovi Stephina Merritta koji su najfiniji šlag na cijeloj ovoj slatkoj gozbi. Pjesme Magnetic Fieldsa djeluju kao kapsula za te gorko-slatke tekstove o ljubavnim jadima, prepune humornih obrata, igara riječi i povremene groteske, no genijalnost i ono najvrjednije krije se upravo u nemogućem spoju briljantnih jezičnih doskočica i klišeizirane glazbene pratnje.

U malo više od pola sata "Love at the Bottom of the Sea" nalazi se petnaest novih Magnetic Fields pjesama, zapravo mikro pjesama jer niti jedna ne prelazi puno preko dvije minute. Odmah se ističe nekoliko očitih klasika, kao što su "God Wants Us to Wait" sa stihovima poput I guess it's true, I should have told you before/ And not have waited 'til we're nude on the floor i Despite my beauty and the scent of jasmine/ Could you be happy in the knowledge of sin? dok seksi synth-pop ritam svira u pozadini. Ili "Machine in Your Hand" u kojoj jedan ljubavnik mašta o tome kako bi divno bilo biti mašina u ruci ovog drugog, pa da ga može držati satima i osjećati kako njihova povezanost raste sve dok se potpuno ne spoje i zajedno ne postanu sveznajući i svemogući. Minijatura "Goin' Back to the Country" kao da je vic na moj vlastiti račun, sa snom o idiličnom životu u prirodi s finim dečkom, dvoje dječice rumenih lica i bezbrižnim sviranjem dulcimera po prašnjavim seoskim putovima. Slijedi još nekoliko dovitljivih trenutaka o najgoroj dosadnoj zabavi i bijegu s nje, pakiranju kofera u svađi, i šećer na kraju, "All She Cares about Is Mariachi", iz čijeg je naslova jasno o kojoj se boljki u ovom slučaju radi. A dalo bi se i po ostalim pjesmama čeprkati i čupkati i iz svake izvući još pokoji odličan detalj.

Bez oklijevanja vrlo dobar album Magnetic Fieldsa, no koliko god su na njemu pjesme kratke (možda i prekratke da bi bile suvisle), ovih se pola sata nekako otegne, usprkos tome što se spomenute pjesme nalaze baš u drugom dijelu. Možda bi za snažniji dojam album trebalo slušati unatrag, od kraja prema početku, zašto ne? No, usprkos Merrittovovom umijeću slaganja duhovitih stihova koji iznenađuju i nasmijavaju na glas, naročito kad su spojeni s nasumično nespojivim, ne mogu se oteti dojmu da se ovog puta radi o čistoj gimnastici vijuga. I koliko god stvarno volim Magnetic Fields i razgale me svaki put kad ih slušam, ovaj mi album malo previše nalikuje na onaj jučerašnji zalazak sunca od šećerne vunice.

www.houseoftomorrow.com