Možete se ne slagati s njima, no ne možete poreći da Britanci imaju britak smisao za humor. Porediti čuveni nogometni first-touch Emile Heskeya sa prvim dodirom silovatelja je zločesto, ali podjednako duhovito i točno. Iako je kirurški precizna poredba završila u ropotarnici povijesti onog trenutka kad se pojavio Fernando Torres (iz ovih čelzijevskih mjeseci), podsjetila me na još jednu dosjetku britanskog žurnalizma, ovog puta glazbenog. Naime, Guardianov kolumnist Peter Robinson je skovao ili barem popularizirao termin "The New Boring" koji označava jedan novi glazbeni pravac, a u taj pravac je utrpao Adele, Mumford & Sons i slične naporne ter bljedunjave izvođače. Slušajući "Given To The Wild", novi album londonskog benda The Maccabees, zaključio sam da bih ja, kad bih vjerovao u takvo trpanje izvođača u ladice, smjestio zamorne Makabejce u "The New Boring".

Prvi dojam može biti varljiv, zato sam novom albumu dao nekoliko prilika i slušao pažljivije jer, doista, album zahtijeva pažnju slušatelja: ne možete surfati svemrežjem i slušati; ne možete čitati knjigu i slušati. To je, imajući u vidu moje trenutno recipijentsko stanje, prvi minus. Momcima se ne može spočitati da ne žele napredovati; mijenjati svoj zvuk, ali u toj mijeni ne biti predrastični. Sve ono što je, dakle, krasilo ranije albume je tu, samo je prekriveno teškim slojevima preproduciranosti.

Uzmete li za primjer "Feel To Follow", jednu od uvodnih pjesama na albumu, naići ćete na sve značajke ranijih Maccabeesa. Nekomu iritantan, ali i sugestivan vokal Orlanda Weeksa koji na novom albumu manje podsjeća na Win Butlera, korektan zvuk gitarske međuigre koji spaja više utjecaja (konkretna skladba i njeni gitarski zvuci u jednom su me trenutku umnogome podsjetili na sjajni trominutni finiš pjesme "Nothing Ever Happened" američkih šugej(noj)zera Deerhunter), ali se nikako ne mogu oteti dojmu da bi sve bilo puno efektnije da su instrumenti više došli do izražaja. Ne pomaže ni to što u jednom trenutku, pri samom početku, Weeks počinje s tu-du-dukanjem koje neodoljivo podsjeća na početak glazbene teme Avildsenovog filma "Rocky".

Jedna od rijetkih pjesama na albumu koja je u potpunosti retromakabejska je "Pelican", gitarska veselica koja svojim suzdržanim riffovima najavljuje eksploziju i skoro tjera na ples. No, kao i obično, Weeks besjedi glasom zbunjenog umjetnika sipajući slatke neodređenosti što pjesmi koja ima instrumentalni potencijal u potpunosti lijepi krila čvrsto za zemlju. Tj., gledate ju kako se sprema poletiti i preuzeti titulu najbolje pjesme na albumu, ali je suštinska besmisao Weeksovih riječi vuče natrag – u ralje neinventivnosti i općeg mediokriteta. 

Pobjedu odnosi "Go". Ono što počinje kao trip-hop balada pretvara se u bezočno pokazivanje vlastitog umijeća kombiniranja utjecaja, ali se, pritom, uspijeva zadržati suština benda: gitarski duo razlaže monotone, ali prigodne pasaže kao The Edge na LSD-u i, konačno, Rupert Jarvis, na desetoj pjesmi na albumu, izlazi iz sjene pa se čuju i zvuci kontroliranog, diskretnog basa. Weeks se oslobađa okova  i nevještih pokušaja skrivanja osjećaja te sumira pjesmu onim što ga/nas (?), predmnijevam, najviše boli: "And they’ll call out with a name by/A name by which I’d never call you/All things being well still feel – It was not enough". Nikad nisu i nikad nije.

I, što se tiče onoga što je iole slušljivo na albumu te vrijedno spomena, to je to. Dvije korektne i jedna (skoro) vrhunska pjesma na albumu sazdanom od njih trinaest u mom svijetu ne može dobiti prolaznu ocjenu, a ja ne mogu vratiti vrijeme koje sam potrošio pokušavajući naći nešto dobro. Na kraju krajeva, na svakom albumu postoji nešto dobro. Ja sam uspio pronaći tri pjesme što ne znači da vi nećete deset ili čak svih trinaest. Sretno s tim.

Pa, bili The Maccabees dio "The New Boring" vala ili ne, ovo je poslušano, apsolvirano i izbrisano.

www.themaccabees.co.uk

>