Posljednjih sam nekoliko godina prilično često pisao o stilskoj realizaciji potrebe pripadnika moje generacije, one neizbježno zašle u četvrto desetljeće života, da muziku iz vremena svojih formativnih iskustava osvježi i pretvori u aktualan pristup kojim se vrlo precizno i znakovito može izraziti i dan-danas. Stabilan, redovit i plodan dotok uzbudljivih novih zagrebačkih bendova, koje su, s druge strane, uglavnom osnivala već poznata lica, omogućio mi je tezu o tome kako je upravo indie/alter pop-rock s prijelaza osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća naš neupitan generacijski classic-rock razvijati u različitim smjerovima, na trasama niza sjajnih koncerata, ali i studijskih radova. Međutim, (The) Lesser Men, bend koji me je prvi bio natjerao donekle artikulirano uobličiti tu instinktivnu ideju, taj je period uvjetno i hrabro nazvane eksplozije te polumikro-scene proveo u zatišju, činilo se ne samo mirujući nego više i ne postojeći, tako da bih ih se vrlo rijetko prisjetio i ja sam, sve dok se gotovo točno u dan dvije godine nakon prvoga im koncerta nisu ponovno sramežljivo pojavili u zagrebačkoj koncertnoj ponudi. Čak i u tim novim okolnostima, moja startna procjena o dvadesetak koncerata i dva dema prije finalnog raspuštanja pogrešnom se doimala samo u smislu prevelikog optimizma, sve dok je krajem prethodne godine objavljeni debitantski album "Vacation Freeze" – novi zlatnik divne etiketice Noisy Night, odrađen u suradnji s kultnom My Room Records – nije prokazao kao, zapravo, podcjenjivačku. Jer, riječ je o prekrasnom, inspirativnom, utješnom i fascinantnom albumu, prema kojem je bilo kakvo relativiziranje u smislu razdoblja, žanra ili porijekla (album godine, indie album godine, domaći album godine...) dubinski nepošteno. "Vacation Freeze" je najbolji album. I točka. Bez ikakvog dopisivanja, ali zato s toliko mnogo mogućeg upisivanja.

Unutar širega žanrovsko-stilskog okvira kojem bend nedvojbeno pripada, a koji je uvelike obojen nezaboravnim divotama s 90's kazeta koje još uvijek tvrdoglavo čuvam u patikama iznošenih najkica te lakiran slatkom nostalgijom, svaka rasprava o pravu prvenstva podebljano je promašena, pogotovo stoga što se taj prvi nastup Lesser Men, tada još bez nepotrebnoga zagrađenog člana u imenu benda, održao 23. ožujka 2012., tek dan prije premijere Go No Go, koji su me isto tako vrlo lako mogli natjerati na slična promišljanja. No razlog zašto mi je posebno drago što sam cijelu priču oko toga Adult Disoriented Rocka, kako se bend sam učestalo obilježava prema naslovu nadolazećeg albuma kolega The Moody Brooders, a s kojim dijele bubnjara Branka Skendžića, zavrtio baš nakon njihove svirke leži u tome što upravo ovaj bend zvukom najpotpunije uobličuje ono što sam osobno bio u stanju možda tek natuknuti. Za razliku od, recimo, Benchwarmers ili ESC Life, (The) Lesser Men svoj zvuk ne dobivaju usmjerenom i dostatno oštrom redukcijom širokog i šarenog dijapazona melodičnog indie-rocka na određenu čvrstu žanrovsku definiranost, nego svoju definiciju rasvjetljavaju iz suprotnog smjera, načelne spremnosti da se okušaju u kojem god indie-rukavcu do kojega ih odvede pojedina pjesma i ne skroz uhvatljiv osjećaj u njezinom temelju. Ruho koje svaka od dvanaest divnih pjesama ovoga kompaktnog albuma (trajanja suludo repeatabilnih 37:24) bendu skroji tako se, logično, razlikuje od onoga njezinih kolegica, ali nikada nema ni najmanje sumnje da baš svako nosi isti bend, maštovit u ideji, inteligentan u izvedbi, moćan u svirci. (The) Lesser Men pokazuju da baš kao što u klasični classic-rock bez ikakvog ustezanja svrstavamo međusobno toliko različita imena kao što su, recimo, Bruce Springsteen, ZZ Top ili Thin Lizzy, u začinjavce ove neo-classic verzije smijemo imenovati brojne legendarne bendove otprije dvadesetak godina, više nego zvukom bliske duhom, a koje sad neću imenovati zato što je za pojavu junaka ove recenzije od načina na koji su svirali svoje gitare bila važnija motivacija da se tih gitara u prvom redu i prime.

Ujedno, bend je ovo koji samosvojnom sigurnošću lakoćom nadrasta eventualnu neznatno manje potentnu ulogu predanog nastavljača, svojim albumom zauzimajući i ne baš jednostavno dostižnu poziciju utočišta različitih muzičkih putova koje je ostvareno s toliko autorskog nadahnuća da će se iz perspektive određenog življenja s njim – a što se meni kroz ovih nekoliko mjeseci i nekoliko stotina slušanja već itekako zbilo – u emocijama opravdanoj asinkroniji nepogrešivo doživljavati kao izvor svih tih putova. Baš zato ima smisla što broj muzičkih asocijacija koje izazivaju pjesme ove ploče debelo nadilazi broj samih pjesama – čak i ona ismijavana Siniše Miklaužića o podsjećanju uvodne petarde "Friendly Fires" na Foo Fighters meni jako drži vodu – ali koje zato mnogo preciznije negoli naslijeđa kultnih bendova i njihovih žanrova ubadaju osjećaje, strahove i nade, koliko god oni sami jednako tako bili skliski i neuhvatljivi. Tamo gdje mene osobno bend najizrazitije na nekog podsjeća, a što opet ne pokriva niti polovicu albuma, vrlo jasno čujem ljetnu odrješitost Buffalo Tom s albuma "Sleepy Eyed", primjerice u ponajljepšim pjesmama ploče "Time You Should Know" i "Summer's Back (To Haunt Us)", odnosno uvijek dobrodošle odbljeske The Go-Betweensa u zveketavoj eleganciji "The Aftermath Of Passing Times" ili seksi pop hitu "Hold On 'Till I Scream". Također, mentalnu vezu s omiljenim Australcima lako je upotrijebiti i za transport do razmjerno obližnjeg Novog Zelanda, s čijim nizom legendarnih bendova okupljenih oko diskografske kuće Flying Nun (The) Lesser Men koreliraju ne samo čistoćom melodija i originalnošću prilikom preuzimanja postojećih obrazaca nego i izdvojenošću svoje pozicije u odnosu na dominantne tekovine koliko god malene scene, zbog čega se burica oko benda dobrim dijelom i podiže umnogome sporije nego što to on zaslužuje.

Pomalo paradoksalni spoj konkretnog bacanja na svirku uz pouzdanje u unutarnje instinkte te neveliko promišljanje sa aromom ploče čiji je svaki detalj brižno dorađen (album je snimljen u Nikšinom nepogrešivom studiju Kramasonik) dojam je koji (The) Lesser Men dobrim dijelom postižu standardnom classic-rock postavom power-trija, kakav svojom naizgled ograničenošću zapravo bendu omogućava neobuzdano širenje bez straha od predalekog lutanja. Uz spomenutog bubnjara Branu, čine ga dvojica članova nekada davno obećavajućih, ali nikada pošteno realiziranih Casual Elvis; poletnu i elastičnu ritam sekciju dopunjuje basist Denis Brčić, a bend glasom, gitarom i pjesmama predvodi Vladimir Basić, od kojega, moram priznati, imajući procjeniteljsko uporište samo u radu prethodnog mu benda, ovakvo remek-djelo nipošto nisam očekivao. Ne da su pjesme Casual Elvisa bile iole loše, dapače – štoviše, revitalizirana "Longer", ovdje dopunjenog naslova "(Stay A Little) Longer (Baby, Tonight)", jedan je od vrhunaca ovog albuma, na kojem se prijatelj i stari susvirač Vatroslav Miloš iz Benchwarmersa u ubojitom refrenu oglašava prepoznatljivim bekvokalom – nego je Baso tada uz talent odašiljao i određenu nesigurnost da se uopće želi muzikom baviti izložen makar malobrojnoj javnosti, plus je "Vacation Freeze" album takvog kalibra zrelosti i potpunosti da ga je bilo nemoguće naslutiti barem onoliko koliko mu je sada nemoguće odoljeti. Takav album svakako zahtijeva barem simboličko izdvajanje od poplave izdanja po internetu, pa iako ga se besplatno može skinuti s bendova bandcampa, super je što je kao i ostatak briljantnog kataloga Noisy Nighta objavljen i kao vinilno izdanje. Staroškolske navade organiziranja dviju strana ploče koje korespondiraju jedna s drugom, ali čine i manje zaokružene cjeline, bend je poštovao strukturirajući ih tako da obje brzinski izlete iz startnih blokova da bi kraju došle svojim najduljim (obje iznad 5 minuta, a maksimum ostatka je 3:33) i najkompleksnijim, ponešto tmurnijim kompozicijama.

Upravo te dvije pjesme, "Fantastic Accident", koja spočetka naslućeni nemir otpusti olujnim gitarama po sredini pjesme, te 'With A Smile', koja isti taj nemir kroti povratkom u sigurnu luku, najbolje objašnjavaju ne zašto Casual Elvis unatoč dvojici, danas je razvidno, odličnih autora nisu potrajali nešto više nego zašto su tek razdvojeni, s nekoliko naslaga životnog iskustva, talente uobličili u čvršće, sadržajnije i, da tako kažem, punije radove. Ne da je bilo ikakvih nesuglasica, što se vidi i prema tome što čvrsto surađuju i dalje, nego su razlike između Benchwarmersa i (The) Lesser Men mada ne i nepomirljive ipak prilično čujne; dok je Vatroslav u glazbenom smislu u  college-rocku prvih iskoristio svoje pravo da, kako sam jednom davno napisao, odraste bez odricanja svojeg prava da ne odraste, Baso i Lesseri tematici približavanja srednjih godina pristupaju mladenačkom neukrotivošću, ali i zrelijim zvukom koji joj više odgovara. Mislim, ako "A Beautiful Thing" i "Proud Of You", još jedan legitiman kandidat za naslov pjesme albuma, nisu posvećene Basinim klincima, onda ću ih ja jednog dana u njegovo ime posvetiti svojima, ili im ih barem redovito pjevušiti. Svojim sadržajem koji se ugrubo može odijeliti na trećinu o djeci, trećinu o seksu i trećinu o nostalgiji, što me sve slatko podsjeća na sve ono što u svojem 35-godišnjem životu jesam napravio, ali i vrlo oštro upozorava na sve pogreške zbog kojih nisam napravio ono što je trebalo, 'Vacation Freeze' je svoju realnu unutarnju divotu na vrlo opasan način uspio spojiti s prijetećim komadom izvanjske emotivne prtljage barem jednoga svojeg slušatelja, zbog čega mi se toliko i zarezao u dušu te me natjerao da si prilikom slušanja počesto postanem važniji od samog albuma, što nipošto nije pošteno prema ikojem albumu, ali samo najbolji među njima uopće i mogu izazvati takvu reakciju.

Ta prtljaga o kojoj pričam najjasnije se čuje na prijelazu koji se na tri minute njezina trajanja odvije na pjesmi "Facing The Sand" s bonus diska "Vacation Freeze Extension", koji će prepoznati svatko tko je taj prijelaz zaista iskusio u svojem životu i na kojem me bekvokali Denisove životne odabranice Natalije (zbog kojih je, poprskanih po cijelom albumu kao čarobni prah, bend naprosto nepošteno doživljavati samo kao trojac) ponajviše podsjećaju na neke druge djevojačke bekvokale, pjevane uživo uz mnoštvo najdražih i najvažnijih albuma. "Vacation Freeze" je još jedan od takvih, najdražih i najvažnijih, ali i jednostavno rečeno sjajnih rock albuma uz koje se podjednako može uživati a da se ništa od spomenute prtljage i ne dijeli, te i onda kad se u nj učitavaju sasvim druge priče od maglovitih zbrka iz moje glave. Album je to koji omogućuje dodatno osobno patiniranje baš zato što je uvjerljivost i zaraznost njegovih pjesama naprosto morala proizaći kao rezultat golemoga osobnog uloga njegovog autora i njegovih kreatora. Kao takav, nikakav popratni mit uopće ne treba, ali svi ti rokerski mitovi vrlo rijetko imaju ovoliko sjajne albume za pokazati kao svoju legitimaciju, pa ću se samo na tren vratiti na onu dvogodišnju pauzu na samom početku benda. Naime, Basi su u jednom dijelu tog perioda određeni zdravstveni problemi sa sluhom prijetili čak i imperativom prestanka sviranja muzike, što je sve, nasreću prvenstveno po njegov svakodnevni poslovni i obiteljski život, ipak donekle riješeno i sanirano. Moj panični strah da sam u suprotnom mogao ostati bez ovakvoga osobnog totema u usporedbi je prilično razmažen, ali ću zato njegovu pojavu dovijeka imati i kao dokaz da je muzika doista jača od svega.