Koliko god se na momente to ne činilo, ja se stvarno trudim ove tekstove pisati objektivno. To ne umanjuje činjenicu da dobar dio vremena nemam pojma što pričam i ovih sedam ljudi što te iste tekstove čita bi trebali razmisliti o raspodjeli svojeg vremena, pogotovo sada. Ovo će biti objektivno koliko i prosječni tekst na dnevno.hr. Znate onaj osjećaj za Božić kada se pod borom nalazi točno ono čemu ste se nadali. E sada zamislite scenario gdje ste htjeli bicikl a dobili ste motor u obliku dinosaura koji može letjeti i bljuje vatru. To je "Metropole". Prošlo je osam godina otkada su Lawrence Arms izbacili svoj zadnji album. U međuvremenu su se članovi bavili raznim sporednih projektima i obiteljskim obavezama. Brendan Kelly, osim što se i dalje trudi pomaknuti granice mogućnost ljudske jetre, postao je manja internetska ličnost zahvaljujući aktivnosti na Twitteru. On i Jaded Punk Hulk dva su daleko najzabavnija komentatora aktualnih muzičkih novosti. No vratimo se muzici.

Sam album najviše podsjeća na "Greatest Story Ever Told", jedan od njihovih ranijih albuma, kada su po meni i zvučali najbolje. Odmakli su se od agresivnijeg pristupa i dvostrukih vokala koji su obilježili zadnji album "Oh! Calcutta!". Tako ovdje ponovno postoji jasna razlika između Brendanovih i Chris McCaughanovih pjesama. Jedina iznimka je "Chilean District", kratka brza pjesma gdje se na vokalima izmjenjuju svi, pa i bubnjar Neil Hennessy. Čovjek je inače napisao "Swing Life Away" od Rise Against, za slučaj da je nekome bilo čudno sto straithegde bend opisuje situacije koje bi inače asocirali s alkoholiziranjem.

Bend bi bilo najlakše opisati kao još jedan od tužnih punk bendova koji su postali popularni zadnjih godina. Govorimo o bendovima poput Elway, Banner Pilot, Jawbreaker, Off With Their Heads, Menzingers, Dear Landlord pa čak i svetim kravama The Gaslight Anthem. No postoji razlika koju nije lagano definirati. Čitao sam nedavno intervju Buzz Osbornea iz Melvinsa gdje uspoređuje Stevie Ray Vaughanovu verziju "Voodoo Child" s onom Hendrixa. Primijetio je da iako Stevie svira sve identične note i savršeno pogađa ritam, njegova verzija je daleko inferiornija. Svi ovi gore bendove sviraju ista četiri akorda, svi oni pjevaju o istim stvarima, ali kod Lawrence Arms to zvuči bolje.

Nije stvar u instrumentali, jer su objektivno medu lošijima od navedenih. U tjedana dana i s par banana bi se moglo majmuna naučiti da svira bas dionice. Najtalentiraniji član im je bubnjar, a sviraju tip muzike di je njegov talent najmanje potreban. Nije stvar ni u tekstovima jer im ponekad znaju biti kritični. "Paradise Shitty" zvuči kao šala koju bi South Park provalio o azijatskim stereotipima, Ryan Young i Greg Barnett mogu napisati dublje tekstove o doručku koji su pojeli. Međutim, Lawrence Arms sposobni su zaokupiti pažnju slušatelja i natjerati ga da se poistovjećuje s njima. Vjerojatno baš zato što ne kompliciraju i ne pametuju djeluju iskrenije od svojih kolega. U pjesmama "Beautiful Things" i "The YMCA Down The Street From The Clinic" svaki stih djeluje kao prozor u dušu sjebane osobe.

Postoje veliki albumi koji pomiču granice, i oni su apsolutno potrebni da bi muzika ostala svježa i originalna, no takvi jako rijetko postanu nečiji najdraži album. Ponekad su jednako bitni i ovakvi album koji ne donose ništa novo, ali ispunjavaju onu drugu svrhu muzike. Služe da bi ispunili osobu veseljem koje samo muzika može pružiti, makar i pričali samo o raspadanju i sranjima.