Rezultati biopsije negativni (hm, obzirom da nisam neki fan dr. Housea nisam siguran da li termin negativni u ovom slučaju ima isto značanje kao u slučaju testiranja na AdIDaS). Kažu da je nekada obećavajući nezavisni bend iz Portlanda irskih korijena (koji čine jedan dio zvučne slike), fasciniran američkom nezavisnom folk-rock scenom u rasponu od pitomog popa R.E.M. do dramatičnih ispada Neutral Milk Hotel (koji čini onaj preostali dio zvuka), konačno prekinuo mučenje potencijalnih slušatelja uhvativši zubima vlastiti rep.

Naime, kada su početkom milenija u rasponu od samo godinu dana u svijet lansirali dva albuma (prekrasni prvijenac ''Castaway & Cutouts'' i nešto veseliji, ali ništa manje dobar, nastavak ''Her Majesty''), The Decemberists su dočekani kao nove nade svih zaljubljenika u melankoličnu stranu indie rocka. Iako su svojim pretencioznim tekstovima odavali dojam poprilično pompozne bagre, nije bilo problema gutati ih u neograničenim količinama pored nježnog vokala Colina Meloya i akustične jednostavnosti zvuka često prekidanog samo dionicama srceparajuće harmonike.

Ukratko, bio je to zvuk kojega je bilo lako voljeti, usprkos tome što je na spomenute dvije ploče bilo itekako praznog hoda. Ili možda baš zato, jer taj prazni hod bio je samo još jedan dokaz njihove očaravajuće ljudskosti. Treći album ''Picaresque'' donio je koncentiraniju izvedbu, naglašeniji pozitivan ton i ispeglanije trenutke melankolije. Naravno, donio je i hrpu patetike, što u tekstu što u melodijama, ali sve je to bilo u drugom planu pored još jednom isporučene gomile odličnih pjesama. Pristupačniji zvuk doveo je bendu nove slušatelja, oni su pak doveli Capitol i jedan mali bend je dobio priliku svoj zvuk veći od života prezentirati širim masama.

Ovaj novi ''The King Is Dead'' album trebao se dogoditi tada. Trebao je biti četvrti. S njim su Meloy i ekipa trebali osvojiti svijet. Trebali su postati novi veliki američki bend. Umjesto toga, iz nekog razloga, prelazak u prvu ligu shvatili su kao poziv na studij medicine. Obukli su bijele kute, u ruke uzeli aparat s fleksibilnom cijevi debljine prsta (znan pod nazivom kolonoskop) i dobrih sat vremena maltretirali slušatelje nekim svojim potragama za idealnim tankim crijevom. Zašto su veće mogućnosti rezultirale potrebom da se glazbenom izričaju dodaju prog-rock elementi i da se melankolija zamijeni sterilnim i dosadnim tupilom, nemam pojma.

Znam da se isto ponovilo i na sljedećem albumu. Tekstovi su uvijek bili konceptualni i naporni, ali uz jednako konceptualnu i napornu glazbu dobili su nepodnošljivu dozu iritantnosti. Umjesto da ih čuješ kao emotivne vapaje, ostavljali su dojam najobičnijeg sredstva da se prezentiraju bolesne ambicije autora. Najgore od svega - bez imalo humora ili ironije, kao što to rade pravi prog bendovi. Nego mrtvo-ozbiljno, kao i svaki drugi art indie bend koji misli da je jako pametan zato što proda desetak tisuća nosača zvuka.

Kao apsolutni zaljubljenik u njihova dva prva albuma (i poštovatelj zanatskog umijeća kojim su odradili ''Picaresque''), pokušao sam opravdati ova dva zlodjela. Prvo sam mislio da je problem u meni, da se jednostavno ne mogu pomiriti s ovako radikalnim zaokretom u zvuku. Mislim, ja čak i nemam ništa protiv proga, posebice ne klasičnog po uzoru na Rush ili Yes, zašto bi mi smetalo poigravanje dragog benda s takvim zvukom? Onda sam shvatio da se uopće ne radi o nekim radikalnim zahvatima, već samo o tome da je nešto, što je jednom bilo prekrasno, pretvoreno u nešto ružno u pokušajima da se bude veći katolik od Pape.

Drugačije rečeno, svi ovi riffovi, žestina, pretjerane solaže i nepotrebno gomilanje zvukova tek su potraga za nečim višim, nečim što nikada nije objašnjeno. Meloyeve priče su možda tražile ovakvu podlogu, ali ona ih je samo razotkrila kao golu ambiciju, potrebu da se živi ulogu umjetnika umjesto da se jednostavno – živi. The Decemberists su, ukratko, postali seronje i bend poput većine drugih.

Sad, novi album definitivno je povratak na pravi put. Povratak korijenima, ako tako hoćete. Nije u pitanju nikakva drastična transformacija Baleovskog tipa, skok iz tijela Trevora Reznika u tijelo Brucea Waynea pa opet u ono Dietera Denglera. Ne, ipak je ovo uvijek isti bend, usprkos žanrovskim dodatcima i usprkost tome što bih ja želio da nije tako. I u tome je problem. Naime, može li se vjerovati ovoj ploči ili je u pitanju tek pokušaj da se povrati dio poljuljanog ugleda (klinci, kako god glupi bili, nisu s oduševljenjem prihvatili novi zvuk benda), odnosno da se konačno zainteresira i šira javnost?

''The King is Dead'' je vrlo dobar album klasičnog rocka (ta definicija danas definitivno obuhvaća i folk-rock i americanu). Ima tu dozu preproduciranosti s mudima, potrebu ne samo za isfuravanjem originalnosti koju ni sami ne kuže, već za pošteno odrađenim poslom koji će zadovoljiti većinu korisnika i privući ponekog novoga. Ako je krajnji rezultat ovako dobar, stvarno nema veze što ih motivira, lova ili ideali. Nije da imamo uređaje kojima možemo Colinu ući u glavu i znati zašto radi to što radi (šanse su poprilične da ni sam ne zna odgovor na to pitanje).

Ali, ne mogu reći da je odličan. Manjim dijelom zbog te sumnje u suštinu ploče, a većim ipak zbog manjka onog posebnog zvuka koji je u stanju poprimiti oblik emotivne energije i tako vas natjerati da ga osjećate poput živog bića. Takav zvuk, zvuk koji ispuni prostoriju i koji čini da shvatite kako je vrijeme stvarno relativno, postojao je na prva dva albuma. ''King is Dead'' donosi komercijalniji zvuk zanatstva koji je prezentirao ''Picaresque'', ovaj put obogaćen americana motivima, što me opet vraća na tezu da je ovo trebao biti četvrti album, ona ploča koja će ih odmah pri potpisu za velikog izdavača pretvoriti u prave zvijezde američke kozmičke glazbe, kao što je bio slučaj s braćom Avett, Band Of Horses i kao što će se vjerovatno dogoditi s Iron & Wine.

Mada, ni nakon pet godina zakašnjenja ne bi trebalo biti prekasno. Ovaj Dieter Dengler od albuma otvara usnom harmonikom i akustarom prekrasne ''Don't Carry It All'' na koju se zatim nadovezuju (u ovim dizalicama uvijek sjajni) Colinov vokal, sramežljiva harmonika, škrta violina i pumpajući bas. Dodaj na sve to harmoniziranje pratećih vokala i sjajni refren i eto prvog čistog americana hita.

Sljedeća ''Calamity Song'' nastavlja u sličnom teritoriju, ali uz pop-ritam i jangle gitaru ala R.E.M. (što nije čudo obzirom da je svira glavom i bradom Peter Buck). ''Rise To Me'' country štih ala Parsons, podebljan pedal steelom, sjajno nadograđuje na klasičnu ranu The Decemberists strukturu pjesme. Jasno je da bend ovom prilikom uz irsko-rockersku crtu igra i na kartu country rocka i to je jebeno dobra odluka. Mislim, ne bih htio ispasti nekakav country fan, ali uz Irsku i rock puno bolje pašu violina i pedal steel nego orkestrirane hard rock pastorale.

''Rox In The Box'' i ''January Hymn'' su dva klasična Meloyske trenutka natopljena pra-domovinom, a s ''Down By The River'' album odaje ultimativno priznanje R.E.M. tradiciji. Ova hitčina je svojevrsni rip-off ''One I Love'' i na refrenu samo čekaš da netko zaurla ''Fireeeeeee!'' dok se Meloyev vokal sjajno pretapa s onim Gillian Welch koja je svoj country manirizam posudila većini pjesama na albumu. Colin i Gillian, kao dva slavuja (Petra i Bruna, kao dva tunja).

''All Arise'' je još jedan americana biser, u tipičnom Uncle Tupelo ruhu (dakle, u parametrima zadanim od strane Parsonsa i Richardsa), a ''June Hymn'' je novi komad Meloyevske melankolije obogaćen česticama countrya u vidu Gillianina vokala i usne harmonike. ''This Is Why We Fight'' je, barem po meni, sljedeći singl, novi R.E.M. moment na kojem ovaj put imaš osjećaj da uz Bucka gostuje i Mike Mills sa svojom razigranom bas linijom.

Završnica s ''Dear Avery'' možda je i jedini slabiji trenutak ove ploče, nepotrebno pre-aranžiran countryem, a da nije jasno da li je uopće u pitanju pjesma ili tek nekakav Meloyev nadobudni recital. Ali, devet od deset nije loše, dapače, najbolji je to rezultat benda ikada čisto statistički gledano.

Znate što, ajde da se ja ispravim i da ono maloprije rečeno o tome kako ovo ne može biti odličan album promijenim u to da ipak može. Nije da odbacujem rečeno, sve stoji, ali mislim da nema smisla pretpostaviti razum osjećajima. Ovo je album koji može stati uz bok svemu što je Meloy ikada napisao i, iako je drugačiji u svojoj formi, na svoj način i dalje vas je u stanju natjerati da se zaljubite u njega.

Ovaj pozitivan, veseli zvuk definitivno priziva proljeće. A, kako je se do jučer zima praktički nije ni pojavila u ovoj novoj godini, uz pomoć njega i kratkih rukava tijekom podnevnog sunca mogao si ga i osjetiti. Pop, americana, smisleno, iskreno, indie, šmindi. Koga briga kakvo je dok te je u stanju vezati uz sebe. ''King Is Dead'' je prvi veliki rock album ove godine. Album koji omogućuje Proljeće. Dvadeset i prvog u siječnju. Ili bilo kojeg drugog.

www.myspace.com/thedecemberists

www.decemberists.com