Hiperinflacija 'The' bendova početkom i sredinom nultih donijela je nekoliko intrigantnih i nekoliko ne-toliko-intrigantnih skupina od četiri, pet mladića fasciniranih gitarskom troakordnom bukom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. U ovu drugu ne-toliko-intrigantnu skupinu spadaju The Killersi; žitelji grada grijeha i kocke, Las Vegasa. Relativno oku ugodna četvorka predvođena semi-feminiziranim frontmenom Brandonom Flowersom razlikovala se od većine 'The' bendova jer je svoj zvuk predominantno dugovala bendovima poput New Order ili Human League, za razliku od kontemporarnih glazbenih skupina više okrenutih tvrđem, prljavijem i posve bazičnom gitarskom zvuku The Stoogesa. To ih, pak, nije spriječilo da stvore neke od dobro znanin te zaraznih brojeva nultih ("Mr. Brightside", primjerice), ali su prvi ("Hot Fuss"), pa i subsekventni albumi patili zbog previše fillera a premalo killera. Ironično, ha? Nakon naslanjanja na glazbenu ostavštinu Brucea Springsteena na svom drugom, korektnom albumu "Sam's Town", lutanja po bespućima posvemašnje dosade na trećem uratku "Day & Age", evo nam ubojica (glazbe!) opet.

"Battle Born" će neki nazvati povratkom u formu. Ako su takvo što - formu - ikada posjedovali. Naime, novi album obilježava pokušaj povratka zvuku s prvog uratka, što znači da je pred nama još jedno izdanje u kojemu melodramatični Flowers sanja o karijeri velike rock zvijezde. Otud i (ne)shvatljiva potreba da svaka pjesma zvuči k'o mogući stadionski hit, bila ona epska balada ili, češće, epsko sranje. Uzmimo za primjer "Runaways" koja je opet svojevrstan naklon Bossu. 'I turn the engine over and my body just comes alive/Ain't we all just runaways', kaže Flowers plačnim glasom kojemu ipak nedostaje emocionalne involviranosti, baš k'o i instrumentalnog pokrića. Postoji razlika između, recimo, Fallonovog i Flowersovog načina odavanja počasti Bossovim vječnim motivima poput nostalgičnog prisjećanja starih ljubavi. Dok Fallon u "Here's Looking At You, Kid" ostavlja dojam iskrena čovjeka sa srcem na rukavu, Flowers se u jednako nostalgičnoj, ali i ponešto artificijelnoj "Miss Atomic Bomb" doima k'o čovjek koji se ne osjeća ugodno te da bi radije pjevao o 'dečku koji izgleda k'o djevojka'; plus, iz sasvim nepoznatih razloga, Keuning u istoj pjesmi odlučuje krasti samog sebe te inkorporirati egzaktan gitarski pasaž iz ranije spomenutog pop-klasika "Mr. Brightside".

Da sve nije crno, pak, pokazuje nekoliko nepretencioznih skladbi na drugom dijelu albuma, posebno "The Rising Tide" i "From Here On Out". Prva govori o tomu kako se nekada teško snaći u središtu pozornosti koju su, istini za volju, Killersi iskusili: 'The time came for your solo/But there was nowhere to hide/Here comes the rising tide', a sadrži i jedan glam-riff vrijedan vremena do tog trenutka napaćenog slušatelja. Druga je tipična pop pjesma koju vodi sigurna ritam sekcija, razigrani Keuning na gitari i jedno razvučeno 'Heeeeej' nakon kojeg sam očekivao nastavak u stilu 'lutko, lutkice, kad bi mog'o barem malčice/ove noći da ti priđem', ali, nažalost, ništa od toga. Uglavnom, recenziranje, a bo'me i slušanje novog materijala The Killersa je k'o plesanje s debelim ženama - netko i to mora. Samo, eto, deblje žene su puno, puno zabavnije od novog albuma kvarteta iz Las Vegasa.