Bend toliko dugo uspješno spaja prijateljstvo, zabavu i posao da ga 'industrija' više nikako ne tangira. Sve što mu je preostalo je igra po vlastitom nahođenju i pravilima. Baza fanova učvršćena je debelim naslagama cementa i znoja. Mladi se pecaju, a stariji i dalje lože. Razloge valja potražiti u nemoš-vjerovat live izvedbama nalik na staroškolske mixtapeove, na kojima pjesme tečno prelaze u sljedeću bez zastoja i džabalebarenja u pauzama. Njihova izvedbena gorljivost lišena razmetljivosti plasira JSBX u sam vrh koncertne izvedbe/ponude kojima uporno promoviraju ploče koje kvalitetom znatno ne zaostaju za koncertima. Njihova ponuda albuma u prethodnih 15ak godina sadrži sporadičnu autofagiju. U kontekstu cijele karijere, međutim, slabiji trenutci su samo zanemarivi mutni pikseli na 18 MP rezoluciji. Posljednji album "Freedom Tower"“ predstavlja jedan u kolonadi solidnih stupova koji drže karijeru i ugled benda daleko od dohvata hladnih memento mori ruku. 

Jon Spencer, čovjek koji je početak glazbene karijere obilježio dišpetom i zlim jezicima koji su graničili s pravno utuživom uvredom, posvetivši miljeniku tadašnje hard core scene pjesmu "Fuck Ian Mackay" i izvodeći pjesme naslovljene "Fuck You, Man", "Pussy Stomp" i "Pig Sweat", novi album započeo je s pozivom na odavanje poštovanja. Njegovi dani  s bendom Pussy Galore danas su predmetom razmatranja rock historičara. Od tada je prošlo mnogo godina i kilometara, a današnji Spencerov bend pokazuje više ljubavi nego pop nakon prve pričesti. "Freedom Tower" odaje počast no waveu (naslovom), zatim hip hopu, rock n rollu i, neizostavno, bluesu.  Ako Spencerovu glazbenu genezu podvedemo pod zajedljivo-šaljivi ikonoklazam, ostatak karijere nije teško svrstati u afirmativni rock n roll kojim veliča družinu (Blues Explosion!!!), rodni grad (New York City!!!) i glazbu kojoj je posvetio život (Rock N Roll!!!). Ovogodišnja kolekcija pjesama je gotovo isključiva posveta New Yorku. Ako smatrate da su prethodne ploče zasićene referencama na Novi Amsterdam, "Freedom Tower" je nalik wiki zapisu o gradu koji je izrodio neke od najjačih glazbenih i filmskih imena i posljedično je meka i željena destinacija na stotine tisuća ljudi koji se žele makar nakratko nakititi njegovom aurom kula.  

Zaneseni kampanilisti, braća Blues Explosion su paradigmatski primjeri onoga što anglosaksonski narod kaže pundit. Njihovo skolastičko poznavanje NYC-a i 'scene' kondenzirali su u novi album  koji nećete morati opetovano slušati da shvatite što je autor htio reći i s njim provesti duge sate guleći slojeve do sočne srži. Jedina slojevitost koja ćete naći jesu dva sloja gitare i jedan masni, debeo, gojazni, pretio, flambirani sloj bubnjeva. Sadržani beatovi su  najbolji komad ritam sekcije koji ćete naći u 2015. I što je možda najgore jest što to nije hiperbola. Russell Simins i njegovi krnji set bubnjeva dokazuju koliko malo alata treba vrhunskom zanatliji da zvuči jednostavno, a eksplozivno. Funk škola.

Lakoničan karakter pridodaje naboju koji rezultira rijetko plesnim rock n rollom. Križanac "Extra Width" i "Acme", odmaknut od produkcijskih smicalica i psihodelije, uronjen do očiju u groove. Zavojite i fragmentirane gitarske solaže gmižu preko salastih bubnjeva, nikad ne prelazeći granice koje su na početku najavile iznimno žovijalan i obiteljski (obiteljski kao Sly And The Family Stone) album.  Jonovo recitiranje/repanje, svojstvo je koje ne možete lako naći, niti replicirati bez da ispadnete beznadni plagijator. 

Singl "Do The Get Down" je sukus novog JSBX-a izdanja. Od naslova do spota, od žutih taksija do Berkowitza, od skankanja do Public Enemya, ova pjesma je antiteza svih metafora o NY-u, jasan znak kojem strelica pokazuje – samo pravo.  Ovaj regrutacijski poziv na ples najbolje se vizualno dočarava igrom Chrisa Parkera u Jarmuschevom "Permanent Vacation", i opet referirajući umjetnost nastalu pod utjecajem grada „...so nice they named it twice“.

Godine provedene svirajući zbrojene govore u prilog legitimnosti JSBX-a da napiše pjesmu imena "Tales Of Old New York", numeru koja razbija blagi zamor materijala na drugoj strani ploče. "Tales"  ne dozvoljava priči da završi išta manje uzbudljivo nego što je počela. Album zatvara "Cooking For Television" koja ležerno, te istovremeno rezolutno ostavlja dojam da u trenutku kada se svirepi propovjednici, bilo iz redova puka ili bilo koje od klase koju smatrate vrhuškom, izliježu kao krvožedni zečevi i govori mržnje eruptiraju kao zreli prištevi, Blues Explosion pare pravični propovjednici u crkvi koja funkcionira po pravilu „it's not who you know, but who knows you“. Uz neizostavnu dozu humora, "Freedom Tower" je svjetionik u mraku ispranog, bezdušnog rocka, čiji nevjerni faksimili proganjaju lakovjerne mase  i povratak groova na mala vrata.