Jebote, ne sjećam se da je prije bilo ovoliko aktivnosti oko kontejnera. Doduše, kao klinac mislio sam da je kanta za smeće vrhunac komunalnog svemira, a tek poslije saznaš za kontejnere, onda i za deponije. Međutim, u cijelom tom procesu odrastanja i otkrivanja svijeta, kopanje po kontejnerima je bilo nešto što sam vezivao uz američke serije. Mislim, čak i oni lokalni pijanci i beskućnici po zvanju, a ima ih svako mjesto, nisu zavlačili glave u gomilu smeća.

I onda, prije nekih desetak godina, prizori iz američkih serija odjednom su se počeli viđati uokolo. Prvo si mogao ugledati nekog odrpanca kako napola visi u kanti i oko toga se nisi uzbuđivao. Već si znao da si je sam kriv za takav život, nitko mu nije branio da uspije. Naučio si to u nekim novinama ili nekoj knjizi, u nekom tekstu uspješnog pisca koji se osjećao višim bićem zato što su mu mama i tata platili da živi kako želi.

Uostalom, što je normalno za najrazvijenije nacije na svijetu, treba biti normalno i za ovako nazadno društvo poput našega. Dok ti oni s dna sjede po parkovima i žicaju s osmijehom umjesto da vise po smeću, nisi napredna zemlja.

Ali, onda je, prije nekih 5-6 godina, počelo s otkupom ambalaže i odjednom si po kontejnerima počeo viđati fino uređene djedove i bake, što bi rekli uzorne građane, koji su po 40 i više godina života ostavili u nekadašnjem lokalnom industrijskom divu. Neke bi bilo sram, gledali bi u pod valjda ni sami ne vjerujući u kakvoj su se situaciji našli. Neke bi pak sram toliko raspametio da bi promijenili ponašanje, postali bi agresivni i potpuno predani samo jednom cilju - skupljanju što više boca kako bi povećali kućni budžet. Računi se neće platiti sami od sebe, a teško će i od mizernih penzija. Zato, daj tu bocu vode odmah, nema veze što je nisi popio do kraja.

Danas mi je već sasvim normalno, na svom putu do posla koji se odvija po glavnoj ulici maloga grada u kojemu svi znaju sve, vidjeti nekoga sasvim običnog muškarca ili ženu, starca ili staricu, kako s kruhom u jednoj ruci stoji pored kontejnera i drugom rukom kopa u potrazi za pola kune. Nema više srama kod njih, nema više šoka kod mene. Samo livin' la vida loca. Nema više potrebe zahvaljivati ni Tuđmanu ni Wall Streetu što su nas doveli tu gdje jesmo.

Sad, pitate se vi, kakve veze ima ova priča s novim albumom skupine The Jayhawks? Pa, slušajući "Mockingbird Time" nisam se mogao oteti dojmu da su Mark Olson i Gary Louris danas dva penzića koja kopaju po smeću, samo što je u njihovom slučaju kontejner njihova karijera. A ono što u njemu traže nisu boce već inspiracija. Sve kako bi platili režije ili imali unucima dati za sladoled.

Nažalost, ovo što su iskopali teško da će biti dovoljno i za Njofru ili Snjeguljicu. Novi album donosi sto puta prožvakane motive americane koje su Jayhawkski nekada bili jedni od značajnijih predstavnika. Naravno da nitko od ovog ponovnog udruživanja nije očekivao nova remek-djela poput "Tomorrow The Green Grass" ili "Hollywood Town Hall", ali jedna ovakva institucija zaslužila je bolji i suvisliji materijal.

Uvodna "Hide Your Colors" simptomatična je za cijeli materijal. Krene dobro, jer ipak su to Olson i Louris zajedno, harmoniziraju jedan preko drugoga kao u dobra stara vremena. Orkestracije su malo prenapadne, gitare malo previše utišane, ali sve je to podnošljivo. Dok ne shvatiš da već nakon minutu nemaju pojma gdje bi išli s pjesmom i da do njenog kraja nema ničega osim bezidejnog lutanja. Druga stvar, opet ista priča. Treća, četvrta, peta, također. Naizgled je neshvatljivo da nekoć tako talentiran dvojac nije u stanju ubosti makar jednu pjesmu koja bi imala glavu i rep.

"She Walks In So Many Way" možda je najuspjelili Jayhawks moment, ali, u širem kontekstu, to je kao da kažete da je Zoran Mamić inteligentniji od dva brata. "Cinamon Love" ne zna da li je Jayhawks pjesma ili Buffalo Springfield zlodjelo, ali i to je više identiteta nego što ga ima ostatak materijala kojega nećemo imenovati. Osim "Hey Mr Man", nju treba spomenuti jer zvuči kao nešto što Neil Young ne bi objavio čak ni dok je snimao za Geffen.

Najgore od svega, uopće nema pokušaja da se uhvati stara čarolija. Mislim, okupiš se nakon 15 godina, nađeš se sa starim prijateljima, a onda manje-više radiš ono što si radio zadnjih deset godina, snimaš dosadne pjesme u nekakvom folk-rock ruhu. I to je možda i najveći problem zašto je nemoguće uspostaviti ikakvu vezu s ovim materijalom. Jer, ovo je više Olson u post-Jayhawks danima, samo bez Creekdipers inspiracije i podrške Victorie Williams (možemo razumjeti zašto je pobjegla od čovjeka koji s 50 godina jauče kao da je tek otkrio što je erekcija), dakle onaj Olson čija dva zadnja albuma valjda nije ozbiljnije poslušalo 15 ljudi.

Louris, koji je inače stvarno talentiran za ubosti melodiju i harmoniju, što je dokazao na onim post-Olson albumima koji su granična remek-djela američkog rocka, ovdje kao da se ni ne trudi, dometi su mu također u rangu onoga što je radio solo i s Markom. U biti, taj njihov zajednički album od prije tri godine najveća je poveznica s ovim materijalom. Ono, dva oronula tipa bez ideje žive na staroj slavi, ali barem imaju dovoljno obzira da se ne potpisuju starim imenom.

I onda klasična priča, fanovi su nas stalno pitali što je s Jayhawksima, bla bla, pa smo odlučili novi bezvezni materijal izdati pod provjerenim nadimkom jer ono Olson i Louris baš i nije imalo smisla. Samo, u 2011. nemaju ga ni svježe mlijeko u vrećici, Mond čokoladice, Renault 4, a ni novi Jayhawksi.

www.jayhawksofficial.com