Ima nekih bendova kojima nešto duže treba da se čovjeku uvuku pod kožu. Nešto kao oni neki ljudi koji ti se pojave u životu bez velikog praska i pomaka tektonskih ploča. Ljudi koje dugo susrećeš na istim mjestima pa polako shvatite da imate puno zajedničkih interesa, pa počnete pričati i nekako kliznete u neko prijateljstvo koje nikad ne dolazi s fanfarama i timpanima, ali se stvore između vas te neke nesalomljive niti pa nakon nekog vremena postane nezamislivo živjeti bez te druge osobe. Sad sam maksimalno razvukla metaforu, ali s dobrim razlogom: većinu glazbenika koje volim doživljavam upravo tako: kao najbolje prijatelje, moju ekipu. I savršeno mi je normalno neka stanja i te neke... a osjećaje, k vragu, liječiti ili raspirivati uz pomoć te ekipe. A Low je bend koji mi se ugnijezdio na playlisti onako, na mala vrata. Šlepao se uz one koje sam zavoljela jače, strastvenije, glasnije. Šlepao se jer to nikad nije bio baš onako – velik bend.

Ne mislim po utjecaju, važnosti ili kvaliteti. Mislim prvenstveno na brojno stanje, na umjetnički pristup, na taj neki umjetnički understatement, taj stav da je manje zapravo više. Puno više. Ali dugo su se, stvarno dugo, držali daleko od pop hitoidnosti i predvidljivosti i pazili da ne skliznu na teren pop banalnosti. (Iako se ne slažem s idejom da pop nužno mora biti banalan.) Pa su stoga, eto, malen bend. I prije nego vam kosa poleti u zrak što ih zovem malima, mislim to kao najveći kompliment. Treba imati puno odlučnosti i hrabrosti da se stalno balansira na toj tankoj liniji između megauspjeha i bitno manjeg (ali ugodnijeg) rezervata za sladokusce.

Službeno "The Invisible Way", deseti službeni dugosvirajući album grupe kojim se obilježava i 20. godišnjica njihova postojanja, izlazi tek u ožujku. Naravno da je procurio na internet. I naravno da sam ga – ipak su oni, eto, moja ekipa – nabavila zahvaljujući dragim ljudima na istom internetu. I to je trenutak kad shvatiš da neki bend stvarno, istinski, duboko voliš – barem ja. Naime, gledala sam taj album na disku i sustezala se stisnuti play. Jer, to je onaj nervozan osjećaj kad si dugo čekao taj album baš tog benda, baš si ga čekao jer si mu recimo prethodnika poderao od slušanja i vjerojatno milijardu puta zakukao zašto nije duži, zašto nema neki dodatak, neki bonus disk, nešto još, nešto više. Pa se pitaš, gledajući taj upravo pristigli album, hoće li biti barem na razini prethodnika. Barem da bude jednako dobar.  Barem. Jer nema goreg, stvarno nema, nego kad album bude baš razočaranje. Kad ga onako, odrade.

Ukratko i u suštini – "The Invisible Way" je izvrstan album. Ne izvrstan u usporedbi s "C'mon" iako je njihov autorski potpis nepromijenjen. Drugačiji je. Manje prvoloptaški. Manje razmahan. Naglasak je – možda baš zbog producentskih prstiju Jeff Tweedyja – stavljen na ono što je Lowov forte: čista emocionalnost na koju jednostavno ne možeš ostati ravnodušan ako imaš puls. "To Our Knees" je prva koja udara baš tamo negdje između pretklijetke i klijetke, a glas Mimi Parker takav je da bi mogla otpjevati telefonski imenik i izazvati istu reakciju. "Amethyst" mi je u uho uletio nakon par preslušavanja albuma, e da bih ga sad stavljala na repeat čim mi se pojavi na playlisti. A "Just Make It Stop" je tako himnični otpjevan srcolom, i to ne onaj banalni – ja ga/je volim, a on/ona/ono voli neki entitet koji nisam ja – nego baš egzistencijalno nepomirljiv i usamljen. If I could just make it stop I can tell the whole world to get out of the way if I could just make it stop. If I could just make it stop, breaking my heart, get out of the way,  if I could just make it stop. If I could just make it stop pjeva Mimi Parker glasom koji pomiče svjetove, baš kao što su se svjetovi pomicali u onoj "Nothing But Heart" s prethodnika u kojoj se osam minuta ne dešava ništa, osim što se dešava sve. Tako i ovdje u ovih par jednostavnih stihova stane cijela Low poetika, ponajprije taj neki osjećaj koji je teško imenovati, ali ga je zato – njima – lako otpjevati. Nisam tražila Tweedyjevu ruku na albumu, ali ako se igdje jasno vidi, vidi se na "So Blue" koja je takav komadić čiste i nepatvorene ljepote da ne mogu zamisliti osobu s funkcionalnim kardiovaskularnim sustavom koja na nju ne bi reagirala. A pod reagirala mislim na trenutak stala disati.

"The Invisible Way" je album koji neće udariti na prvu. Neće. Nije takav, niti je Low takav bend. Ali ako mu date priliku, ako Parkericu i Sparhawka kao glavne poluge Lowa pustite da vam kažu što si oni točno misle o svijetu, lansirat će vas u druge svemire. Zajamčeno, jer oni to mogu. A što je važnije, mogu to bez pucanja na jeftinu emocionalnost i prvoloptaške fore. Mogu jer to što oni sviraju i rade dolazi iz njih, iz one lude strasti za glazbom koja se mora, stvarno mora, pretočiti i u konačan proizvod. Low nisu mali bend, ali nekako jesu. A jesu na najbolji način. Na onaj način koji ne prestaje istraživati, isprobavati, igrati se sa žanrovima, mogućnostima, idejama bez straha da će ih poklopiti vlastita sjena. Zato su za mene najveći mali bend s ove strane intergalaktičke obilaznice.

Ne slažete se? Maybe you should go out and write your own damn song and move on.

chairkickers.com