It all sounds the same! – netko je sredinom devedesetih iz publike dobacio Neilu Youngu nakon čega je on odgovorio: It’s all one song! Nakon par sekundi pauze Neil, Billy Talbot, Ralph Molina i Poncho Sampedro kreću s "When You Dance I Can Really Love" koja u toj live verziji zvuči kao da je s albuma "Ragged Glory", a ne s "After the Gold Rush". Ta ista izvedba ostaje zabilježena na live izdanju "Year of the Hourse" (obavezno pogledati istoimeni dokumentarac u režiji Jima Jarmuscha iz 1997.), a ako ste imali prilike slušati live snimke Neila i Konja iz devedesetih onda bi vam šaljivo dobacivanje gledatelja s početka trebao biti jasno.

Pitate se čemu još jedno povlačenje paralele s najdražim Nonićem? Pa vrlo vjerojatno mi to nikada ne bi palo na pamet da prije koji dan nisam naišao na intervju s glavnim metal herojem iz ove recenzije. Naime, kako doznajemo iz intervjua, Patrick Walker je veliki fan Neila, a ponajviše albuma iz njegove Ditch trilogije ("Time Fades Away", "On the Beach", "Tonight's the Night"), a pošto se It all sounds the same! It’s all one song! dobacivanje nalazi na albumu koji je pukim slučajem bio moja druga Neil Young akvizicija u životu (ako je prva bila album "Mirror Ball" onda vam je jasno kojim sam 'krivim' putem započeo druženje s legendom), onda imam više nego dovoljno razloga za nemoguće paralele i preslušavanje novog projekta Patricka Walkera. Uglavnom, novinarka koja ga je intervjuirala je zaključila da s albuma njegovog novog benda ne može izdvojiti najdražu pjesmu, tj. da sve zvuče isto. Naravno, s tim zaključkom nije mislila ništa negativno. Štoviše, bila je to pohvala. Ili bi je barem Neil tako shvatio.

Patrick Walker svira jednu te istu stvar od svoje 17. godine. Malo sam strog, ali obzirom na duge pauze između albuma i vjernost specifičnom izričaju, evoluciji zvuka kroz mali broj izdanja nije bilo potrebno izlaženje iz granicama šireg poimanja doom metala. Na samim počecima njegov prvi bend Warning oslanjao se na zvuk Sabbatha, Candlemassa, Saint Vitusa i Revelationa te tematski na rana izdanja zemljaka My Dying Bride i Anathema - tuga, jad i čemer. Kultni status u doom krugovima potvrđuju tek nakon drugog i posljednjeg albuma "Watching From a Distance" koji izlazi nakon duže pauze i na kojem bend redefinira svoju žestinu i tromost intimnijim tekstovima i mekšim razvlačenjem doomerskog teturanja. Recimo da se s tim izdanjem spretno i bez velikih gubitaka u vidu obožavatelja udaljavaju od tradicionalnog zvuka i postaju zanimljivi široj publici post metal derivata.

Nakon još jedne duže pauze Patrick se ove godine ponovo vratio s novim bendom 40 Watt Sun koji je ime dobio po stihu iz pjesme benda Marillion (zanimljivo je da Patrick u drugom intervju spominje kako ga sam naziv podsjeća i na album Marka Eitzela - "60 Watt Silver Lining" – što još jedan dokaz da više nemamo posla s onim istim metalcem s početka karijere). Naravno da 40 Watt Sun na albumu "The Inside Room" ne koketiraju s neo-progresivnim rockom i da na prvo slušanje obožavateljima neće biti jasno zašto je uopće bilo potrebno mijenjati ime benda, ali zvuk se više ne zasniva samo na žestini i riffu, nego i na klasičnoj strukturi pjesama koje su prvotno napisane i odsvirane na akustičnoj gitari. Patrick je tako s jedne strane ostao vjeran sporoj igri dooma, ali je s druge u gitarski zvuk i pjevanje unio dovoljno emocija da ga se može usporediti s kasnijim gitarističkim izdanjima Justina Broadricka i njegovih Jesu. Razlika je naravno u tome što Patrick još uvijek ostaje vjeran tradiciji, ali na novi način - singer-songwriter doom način. Redaju se i usporedbe s Red House Painters, ali možda je bolje da ih zanemarite koliko i slučajno spominjanje Younga i Eitzela.

Patrickovo pjevanje je bliže onome s posljednjeg Warning albuma, s malo više nazalnog patosa ala post grunge nesretnici. No, zbog toga se ne bi trebali odmah hvatati za glavu, jer je ono ovdje samo jedan sastojak masivnog zvučnog zida, onaj utopljen u tihi pješčani drone gitara. Vjerujem da se stari fanovi ne bi bunili da je album produkcijski žilav i težak kao "Watching From a Distance" bivšeg benda, ali ako uzmemo u obzir da smo na ovom albumu osim zlokobne letargije i malodušja dobili pregršt toplih gitarskih pasaža te zrelije balansiranje dramatičnosti u tekstovima, onda je "The Inside Room" zasigurno novi početak za Patricka. A ne bi bilo čudno da ga uskoro uhvatimo i u solo akustičnom pokušaju.

40wattsun.com