Odmičući se od uobičajenog dubstepom obojenoga IDM-a, sjevernoirski glazbenik i producent Barry “Boxcutter” Lynn projektom The Host uranja u područje pseudoznanosti, transhumanizma i ezoterije. Tematski, ali i glazbeno.

“Esalen Lectures” je minimalističan, ambijentalni komad niskog intenziteta iscrtan usamljenim zvukovima sintesajzera, istočkan uletima tinjajućih gitara te ispunjen organskim i sintetičkim semplovima. Iako album na prvu, kako to samo njegovo ime i imena pjesama sugeriraju, može djelovati poput bolnog retro-bućkuriša new agea i soundtracka za “alternativni” način života, zapravo njegove silnice sežu puno dublje. Minimalistični stil prelijeva se iz jedne kratke skladbe u drugu, predstavljajući utiske koji se pojavljuju i nestaju u bljeskovima izražajnosti. Pritom kao da je lažna prpošnost zvuka s uznemirujućim podtekstom nadahnuta pogledima prema SF-ovskim utopijama i distopijama prošloga stoljeća u kojima ništa nije kao što se čini, televizijskim evangelistima i šarlatanima raznih vrsta te upakirana u tehnološki okvir poduprt modernim glazbenim i produkcijskim tendencijama. Jer makar Lynn koristio arhaične i nostalgične fragmente, sve skupa djeluje neobično i pogrešno, gotovo izvanzemaljski poput iskrivljenoga sjećanja ili sna.

Jezive su i uznemirujuće slike koje izranjaju iz “Esalen Lectures”. Diorame kultova i prigušenih, homeopatskim drogama pogonjenih rituala uranjanja u bijelim, po feng shuiju uređenim sobama na “Peri-Natal Imprinting” stoje nasuprot karikaturalno veselim uzletima iz umjerene, smirene ambijentale (“Primate Change”, “Sunset Induction”). Ostaje upitno u kojoj je mjeri na takav rezultat Lynn uistinu i ciljao. Možda je samo riječ o projekcijama nekih unutarnjih anksioznosti slušatelja na platnu besprijekorno idealističke, jedinstvene i zajedničke vizije. One najužasnije.

Kako god bilo, pola sata izloženosti “Esalen Lecturesu” i skupljanja dojmova kratkog pogleda u neku susjednu dimenziju, često ima očaravajući učinak. Taman da intronspekcija ne postane preteška i zagušujuća. Pa iako se metafore i simbolizmi čine gotovo preizravnima, na tragu obične eksploatacije, ostavljena je ta mogućnost i sumnja da skrivaju dublju poruku. Skepsa i ironija? Iskrenost? Glazbena pratnja “The Venus Projecta”? Na slušatelju je da odgonetne.