Svaki bend, naravno, na nekoj razini voli svoje fanove, makar samo kao jamstva lijepe zarade, no The Hold Steady su oduvijek odavali dojam kako bi čak i radije nego na pozornici bili dolje u parteru, zagrljeni u publici, gledajući i slušajući kako neki drugi bend vlada pozornicom i emocijama prisutnih. Osjećaj privilegiranosti bivanjem fanom ove grupe nije se, tako, iscrpljivao samo fantastičnim nizom albuma kojima su zapalili dekadu nultih, nego i konkretnim značajnim sitnicama kojima su se svakog fana trudili natjerati da se doista osjeća posebno, onoliko koliko je to u svakome pojedinom trenutku u njihovoj moći. Kada sam 2007. godine u zabinju hamburškoga kluba u kojem su netom odsvirali svoj prvi koncert na Starom kontinentu s Craigom Finnom skoro sat vremena razgovarao o rock'n'rollu i stanju na zagrebačkoj sceni, zaista nisam mogao naslutiti kako će se pola godine poslije, pržeći Jarun čak i nešto jače negoli zamiruće popodnevno sunce, Craig prisjetiti cijele situacije i svima okupljenima na festivalu pokazujući na mene poručiti kako this guy told me we should definitely come to Croatia and he wasn't lying! Uf. Svakako mi je bio zatrebao neki chillout tent; dobro da su vrlo brzo bili odsvirali i pjesmu istog naslova.

EP "RAGS" (ne znam zašto se ama baš svugdje ime navodi potpunim caps lockom, ali se, kao pravi beskičmenjak, pridružujem stilu, iako znam da nema logike, pogotovo jer je riječ o uzviku iz jedne od pjesama) izdanje je koje o toj povratnoj odanosti benda svojim obožavateljima svjedoči na konkretniji način, iako je povod takav da bismo svi skupa trebali poželjeti da do ovog dokaza nikada nije došlo. Naime, sav prihod ovoga crowd-funded EP-ja sastavljenog od pet obrada namijenjen je fondaciji K+L Guardian Foundation, u korist djece prije godinu i pol dana preminulog Jersey Mikea – pravim imenom Mike Van Jura – jednog od najvećih fanova grupe i najaktivnijih pripadnika tvrdokorne postrojbe bendovih fanova, The Unified Scene, čiji dres s brojem 35 ponosno nosim. Iako osmišljen prvenstveno kao poklon najvjernijima, EP je prilično lako nabavljiv za normalan ilegalni download, što je zapravo itekako u skladu sa svim postulatima dijeljenja i anti-elitizma koje bend strastveno propagira. Sve ga to, međutim, ujedno baš i ne čini podatnim za klasično recenziranje, jer je samo njegovo postojanje u ovom obliku i namjeni znatno važnije od muzike koja se na njemu nalazi. Srećom, ja i nisam kritičar u klasičnom smislu riječi, pa se kao superfan cjelokupne muzike kao kompasa svojeg života te posebno i ove prekrasne grupe mogu zadovoljiti samo informiranjem, laganim opsesiranjem te uživanjem u ponuđenome ukusnom predjelu prije glavnog jela ovogodišnje večere, najavljenim novim albumom grupe "Teeth Dreams", koji će 25. ožujka napokon prekinuti neočekivanu četverogodišnju diskografsku sušu – prošlogodišnji tajni singl "Criminal Fingers" ne računa se zapravo – jednog od najvećih radoholičarskih bendova u rock'n'rollu.

Neočekivana prvenstveno zbog dotadašnjega vrlo pravilnoga dvogodišnjeg ritma objavljivanja studijskih albuma, ta je suša zapravo bila vrlo logična s obzirom na situaciju u kojoj se bend našao, kao i odmor koji mu je svakako trebao, a bome i Finnov solo album "Clear Heart Full Eyes", objelodanjen početkom 2012. godine. Gotovo slučajno odradivši govore o stanju alternativne nacije sjajnim albumima "Separation Sunday" i "Boys And Girls In America", koji su se svojom izravnom i suosjećajnom inteligencijom bez podilaženja iz perceptivnih zabilješki jedne jedinke podigli u toteme jednoga životnog stila i njegova samoiskupljenja, The Hold Steady su sa "Stay Positive" svoj grand-statement album odradili s toliko uvjerljivosti, topline i mudrosti da im je zasigurno postalo jasno kako će u dogledno vrijeme morati makar malčice skrenuti s rute. U kojem točno smjeru, e to im je bilo nešto manje jasno, što se zorno čuje na zasad posljednjem "Heaven Is Whenever", na kojem se nalaze neke od najljepših pjesama grupe, ali koji se jednostavno izgubio u sjeni koju su bacali njegovi prethodnici, čemu je svakako pripomoglo i tadašnje rotiranje u postavi. Opjevani odlazak brkajlije Franza Nicolaya i njegovih rapsodija po tipkama bend je lišilo jednoga od najefektnijih izražajnih sredstava, ali i omogućilo povratak garažnim korijenima benda, pojačanog novim gitaristom Steveom Selvidgeom (jedno se kratko vrijeme smucao u srodnicima Lucero, bio u Bloodthirsty Lovers), koji se u osnovnu četvorku uklopio ne samo muzičkim nego i životno-stilskim podudarnostima. Susret tijekom kojeg je zajedno s riff-masterom Tadom Kublerom novi savez zapečatio dijeljenjem svojih pljoski (Jim Beam u jednoj, Jack Daniel's u drugoj) već je istaknuti dio mitologije grupe.

O tome hoće li se konsolidiranjem snaga i nužnim predahom The Hold Steady vratiti svojim stilskim ili rezultatskim vrhuncima, kao i kojima to točno, nešto se više može naslutiti iz već porinutih singlova s novog albuma "I Hope This Whole Thing Didn't Frighten You" i "Spinners" – obje naslućene opcije meni su podjednako privlačne, ali i podjednako legitimne, bendov novi pokušaj iskoraka u veliki rock zvuk izvođača koje su voljeli u osamdesetima, kao i odluka u srži retro benda da ubaci u rikverc prema ruzinavom storytellingu svojih prvih albuma. Zvuk i selekcija EP-ja "RAGS" donekle istodobno igraju na obje fronte, popisom pjesama na kojemu su zastupljeni svi konstituenti bendova zvuka – rock, indie, country-alkoholizam – nehajnom prirodom barskog benda koji se svakog vikenda samo želi ispuhati i zabaviti prisutne nakon napornoga radnog tjedna, ali i stremljenjem instrumentalnoj vještini kakvoj članovi takvih rekreativnih bendova uglavnom teže. Mislim, koliko god se iz njegova glasa cijedi ulje kojim je valjalo podmazati zahrđale vide, čak i Craig Finn ovdje pjeva tako da je u njegovoj izvedbi teško pronaći ostatke nastupnog sing-speak stila. "RAGS" tako može ispasti pročišćavanje sistema prije ambicioznijeg zahvata ili podsjećanje memorije mišića na taktiku koju su upražnjavali na počecima, ali nedvojbeno jest uspješno položena diskografska audicija novog člana (koji je svoju punopravnost potvrdio i sudjelovanjem u izboru pjesama po sistemu jedan član donosi jednu pjesmu, a još se uvijek ne osjećam slobodno pretpostaviti koji je odabrao koju), fanovski pristup prilikom posvete fanu, te vrlo ugodnih 17 minuta zabavnog, opuštenog i žestokog rokenrola.

Najvatrenije i najuvjerljivije pjesme isturene su u prvi plan, "All Through The City" moćnih Dr. Feelgood i "Closer To The Stars" nepravedno podcjenjivanih Soul Asylum, benda koji je zastavom nezavisnog Twin Cities zvuka vijorio jednako poletno i beskompromisno kao ostatak sjajnog Minneapolis-terceta osamdesetih The Replacements i Hüsker Dü, te čiji je jedini krimen to što je početkom devedesetih sasvim slučajno uboo hit-singl koji nikome normalnom ne bi smetao da su ga napisali R.E.M. I dok je bilo predvidljivo kako će pjesmu svojega starog suradnika i sugrađana Davea Pirnera (pjeva muške vokale refrena "Chillout Tent") bend zaposjesti vjernošću klinaca koji su prve punk-korake činili upravo slušajući (među ostalima) Soul Asylum, uvjerljivo uskakanje u kožu i odijela pub-rock šamana Dr. Feelgood mene je osobno malo iznenadilo, iako više zbog činjenice kako mi je taj bend uvijek djelovao kao toliko izvoran da ga je nemoguće slijediti. Međutim, ima smisla, ponajprije zbog prilično usporedive uloge dvaju bendova na svojim scenama i u svojim vremensko-prostornim okolnostima – baš kao što su Dr. Feelgood žestinom svojega mehaničarskog R&B-ja opustošili britansko prog-rock pretjerivanje sedamdesetih i pročistili teren za ziherice i kožnjake punka, tako su i The Hold Steady američkoj novomilenijskoj indie-sceni očaranoj orkestracijama, psihodelijom i ritam-mašinama te nerazumljivo zaljubljenoj u loš synth-pop pokazali koliko se sreće nalazi u tri akorda, tri minute i hajfajvanju neznanaca usred znojnoga koncerta, što su novi romantičari orc-corea i bradatog punk-rocka na čelu s The Gaslight Anthem itekako dobro usvojili. A padne li koja pinka i na račun oboljele ljudske bodljikave žice Wilka Johnsona, tim bolje. Legendo, drž se!

Da nije riječ o The Hold Steady, bendu koji potpuno prezire ideju ironije kao izražajnog sredstva u rocku, segment u kojem se nalaze country-klasik Willieja Nelsona "I Gotta Get Drunk" (mnogo bolje obrađen od strane još jednoga duhovnog srodnika Eddieja Spaghettija na njegovu solo debiju "The Sauce", a kad smo već tu, legendarni Supersuckers imaju skroz super gun'n'fun novi album!) te "Hard Luck Woman" klauna KISS vjerojatno bih doživio kao zajebanciju, no ovdje je riječ tek o još jednom ocrtavanju svega što su prošli da bi danas zvučali toliko izvorno da ih jednakom gorljivošću mogu obožavati i classic-rokeri koji se nisu makli dalje od Led Zeppelin te panksi željni mogućnosti razabiranja stihova i dokidanja agresivnosti. Power-ljigavica "Hard Luck Woman" je nakon skidanja šminke i kostima zasjala jednostavnošću dobro napisane akustične polubalade koja slijedi sve zakonitosti žanra, kao i odličnom herojskom solažom, ali su zato sve zakonitosti razorene sjebanošću 'I Gotta Get Drunk, koja ovdje manje zvuči kao plan ili najava večernje štete, a više kao već odrađen kaos, pijano colanje u pet ujutro koje se jedva pridržava zidova zgrada i stabala drvoreda, kada je jedino čega se možemo sjetiti papagajsko ponavljanje pjesme koja nas je u raspašoj i poslala. A kako bi se indie-rock dodatno izjednačio sa svojim veteranskim kolegom, obrađena je još i atmosferična "The Last Thing I Ever Wanted Was To Show Up And Blow Your Mind", pozdrav Jeffu Buckleyju od opskurnih Those Bastard Souls, side-projekta Davea Shousea iz kultnih The Grifters u kojem su, među ostalima, sudjelovali još i viđeni Joas As Police Woman, Steven Drozd i Fred Armisen. Inače, spomenuti Bloodthirsty Lovers nazvani su upravo prema Shousevoj pjesmi, koji je u bendu i svirao, tako da ovu pjesmu, izlet The Hold Steady u nešto konvencionalniji '90s indie, možemo smatrati i još jednim izrazom dobrodošlice novom gitaristu Steveu.

Meni je ovo predjelo bilo toliko ukusno da sam besramno dovršio njegove ostatke i na susjednim stolovima te porciju repriziram gotovo svakodnevno. Naravno, prije svega to jest rezultat goleme nestrpljivosti ususret objavljivanju novog albuma jednog od najvažnijih bendova mojeg života, što znači kako 'RAGS' nije ispunio samo svoje poslanje brige o ljudima čiji je fanatizam bend i uzdignuo do trenutačnog statusa nego i svoju manje bitnu funkciju ne pretjerano obvezujućeg zagrijavanja obožavatelja za novi materijal. Paradoksalno, iako sam zaista napet i nestrpljiv, od "Teeth Dreams" uopće ne očekujem daljnje iskorake, nove pristupe ili dodatna usavršavanja formule, nego samo dobar album dobrih pjesama koje mi mogu nešto značiti, nalik na stabilno održavanje zavidne razine koje su svojim nadolazećim "English Oceans" odradili još jedna bendova braća po rokenrolu i osmijesima tijekom svirke Drive-By Truckers. Nekad je sigurno postojanje benda važnije od pojedinačnih kvalitativnih iskakanja, koja su bez ispunjavanja prvog uvjeta ionako nemoguća.