The Hold Steady Heaven Is Whenever Vagrant 2010.
Na stranu trenutna fascinacija Jarbolima, od prije nekoliko dana i s Izae (Draž, drugi put te molim da me tučeš kad te ne shvatim ozbiljno oko nekog benda, jer "Teatro Lunatico" je zaraza koje se ne želiš riješiti), ali novi Hold Steady nije nestrpljivo iščekivan, jer je onaj prije njega, "Stay Positive", usprkos hrpi dobrih pjesama, ostavio poprilično čudan okus.
Naime, iako je velika većina pjesama vrhunski primjer poetike Craiga Finna te u isto vrijeme i odličan pokazatelj sviračkih kvaliteta gitarista Tada Kublera, pretenciozni aranžmani i veganska produkcija postali su kamen oko vrata materijalu. Ono, taman počneš uživati u nekoj pjesmi i onda uleti nekakav glupavi instrument koji nema što raditi na jednom rock albumu ili, pak, dođe na red višeglasni refren i ne dogodi se ništa, jer zvuku nedostaje mesa da te pokrene.
Naravno da sam odmah pomislio kako su Hold Steady postali još jedan bend koji će do kraja svijeta vrtiti jedno te isto, samo što će, eto, kao i nekada J Mascis, istu pjesmu ogrnuti klavirom, trubom, flautom, debelim crijevom, čime god, samo da ostavi dojam kako i dalje ima nešto za reći u sviračkom smislu. Bez prave pratnje ni Finnova poetika ne prolazi, jer to vam je kao da pokušate odgovoriti što je bilo prije - kokoš ili jaje. Mislim, Finn bez glasne pratnje bio bi možda tek nekakav smiješni očalinko, a ostatak benda bez Finna ne bi vidio nikada ništa više od obližnjeg bara.
Zato - jebena aleluja, madafaka! Yes! Toooooooo! IVICA OLIĆ!!!! Hold Steady su se vratili korijenima i opet imamo gitarsko struganje i buku. I već ovdje bih slobodno mogao završiti recenziju, jer se, iskreno, nema što ni dodati. Bend opet zvuči dobro, a Finn je i dalje - Finn. Svi sastojci su tu, dakle, ne može biti nejestivo. Naravno, kako volim lupkati po tastaturi, pokušat ću album staviti u nešto širi kontekst.
Po onome što momci pričaju, album je nastajao spontano. U pauzama turneje, bez pretenzija, kao nekakav oblik meditacije i opuštanja. Ono, Craig i Tad sjednu u sobu i, umjesto da kukaju jedan drugome, sviraju. Nedostatak velikih planova i opuštenost se itekako osjete, jer većina pjesama praktički završava u istom tonu u kojem je počela, bez prevelikih skokova. Nažalost, i bez previše zaraznih refrena koje bi mogli višeglasno pjevati dok šetamo uokolo s bocom u ruci, ali nema veze. Bitno da su tu gitare. Jesam li već spomenuo da zvuče odlično?
Možda je ovaj povratak korijenima uzrokovan i odlaskom iz benda brkatog Franza Nicolaya, nepriznatog brata Maria i Luigia, koji je, ako ćemo suditi po njegovim off projektima, bio član benda zadužen za avangardnije iskorake. A možda je okretanje boljoj prošlosti i način da se preostali članovi odmaknu od promjena koje su ih zadesile zadnjih godina. Promjena i očekivanja koja su došla s titulom velikog rock benda.
Kao što znaju svi koji su čitali lektiru, s velikom moći dolazi velika odgovornost. Hold Steady su od benda koji je sramežljivo nastupio na prvom VIP festivalu na Jarunu postali bend koji puni dvorane diljem svijeta, pridobili su publiku, kritičare, ali i obvezu da ih sve redom zadovolje. Kako nisu Tera Patrick, već najobičniji dorkovi iz središta Amerike s prebivalištem u Brooklynu, jasno da su pod takvim pritiskom malo izgubili tlo pod nogama. A to, za bend koji se naziva Hold Steady, nije baš dobro.
Za pomoć su se obratili Deanu Baltulonisu, čovjeku koji im je producirao prva dva albuma. Trebalo im je poznato okruženje, nešto što će ih vratiti u vrijeme kada se nisu morali brinuti o ičijim potrebama. Sad, ovaj povratak zvukom nije doslovan, jer pjesme su nekako tečnije, mirnije, gotovo kao nekakav pozadinski soundtrack za dokumentarac o sredovječnim prdonjama koji postaju svjesni vlastitih ograničenja i konačno odrastaju, preobrazbom iz gnjevnih katoličkih mladića, koji su u vječnoj patnji zbog grijeha otaca, u budiste koje toliko boli kita da se mogu zvati i mudisti.
Finn recitira svoje, Tad Kubler svira svoje na Gibsonki, a obojica kao da tek šalju poruku sami sebi:
sve je u redu nitko me ne poznaje
sve je u redu ništa me se ne tiče
(hvala, Jarboli)
Uvod u album je čisti rastur: Craig Finn u najboljem izdanju, pojačana gitara, pa preko svega pedal steel koji kao da je ispao s najboljeg jam sessiona s Jayom Farrarom. "Soft Center" kao da je ispala s drugog albuma, ima i sramežljivi refren, ali poanta svega je međuigra Finna i Kublera. Do kraja, jedan šiba reference na pop kulturu, jedva preživjele tulume, bivše ljubavi, sadašnje prijatelje i, prije svega, na vlastite starije pjesme, a drugi sve isprepliće masnim riffovima i solažama.
Na kraju, imamo jedan album koji najviše podsjeća na "Separation Sunday", njihovu drugu ploču dakle, i to po tome što imamo nešto brže i nešto sporije pjesme, odnosno paljbu i ljuljanje, ali bez izrazitih stvarčina koje bi iskočile iz mase. Sve su dobre, ni jedna nije super, pa čak ni spomenuta uvodna "The Sweet Part Of The City" ili za singl predodređena "Hurricane J".
Hold Steady nikada nisu bili bend koji stvara glazbu oko koje ćemo mi, nekakvi mudraci, sjesti i secirati je. Hold Steady je bend koji nosi emocije na dlanu i osvaja svojom strasti prema životu namijenjen po mogućnosti sličnima. Prethodni album nakratko je zaboravio na to i ponudio nam je pjesme koje su bile dobre i koje su ulazile u uho, ali ne i u srce.
Sada smo dobili zaokruženu ploču koja možda po skladateljskom umijeću i hitoidnom potencijalu nije ništa posebno, možda je čak i pomalo monotona u tom ravnom momentu u kojem se zaledila, ali ima dušu. Ima taj prekrasan, jednostavan i moćan zvuk, ima Finna voljnoga izgubiti svoje misli u kakofoniji, ma jednostavno ima 40 minuta materijala koji je savršen ovakav kakav je. Ne zato što će vam se pjesma po pjesma uvući u glavu, već zato što je cijelim trajanjem tako dobro uhvatio stanje jednog benda da vam ne ostaje ništa drugo, nego da se opijete prvom rakijetinom koja vam dođe pod ruku.
"Heaven Is Whenever" nije njihov najbolji album. Ali je nastavak kakav je "Boys And Girls In America" trebao. Otriježnjenje nakon još jednog tuluma, tuluma koji se ovaj put pokazao vrhuncem kakav se ne može više doseći. Fanovi će uživati, a vi ostali... što da vam kažem? "Boys And Girls In America" pržio sam svima živima vjerujući kako se radi o ploči u kojoj može uživati svatko tko ima sluh. Da me sada netko od tih, kojima sam uvaljao taj album, pita: 'Hej, kakav je Heaven Is Whenever?', sve što bih im mogao reći je: 'Whatever'. Bez promocije, bez prženja. Idemo dalje, do sljedećeg očekivanog albuma. Ovaj neće obratiti nevjernike, ali vjernici su upravo dobili priliku za novu pričest.