The Head And The Heart The Head And The Heart Selfreleased 2010.
Često sam se pitao što razlikuje mali bend od velikog. Po čemu je Band of Horses veliki, a Grand Archives mali bend? Je li u pitanju broj ljudi koji su u stanju nakon uvodnih deset sekundi prepoznati pjesmu, broj ljudi koji bi došao na koncert, broj slušanja na Last.fm-u, brojčana ocjena albuma na Pitchforku, broj prodanih primjeraka ploče, broj downloada ili broj spominjanja na forumima? Je li, na koncu, stvar samo u tim jebenim brojevima ili postoji i nešto iznad puke matematike? Vjerojatno svatko ima neki bend za koji vjeruje da je velik iako je zapravo mali. I tu ne govorim o ljudima bez doticaja s realnošću.
Recimo, u mojoj je svijesti Islands bio veliki bend. Većina ovih brojčanih kriterija je bila zadovoljena, ali ono što je važnije jest vrijeme koje sam proveo slušajući njihov prvi album i bez zadrške uživajući u njemu. Stvarnost me, nažalost, demantirala na zagrebačkom koncertu. Svirali su mlako, ljudi nije bilo koliko sam očekivao, a bome nisu ni bili euforični koliko sam vjerovao da bend zaslužuje. Dakle, Islands ipak nisu veliki bend. Barem ne u Zagrebu. Dobro, nema beda, ionako su im oba albuma nakon prvijenca bila daleko ispod kriterija velikog benda. Očito je, dakle, da nije stvar ni samo u brojevima, ni samo u glazbenoj kvaliteti (brzo, dva prsta u zrak, tko može 'objektivno' procijeniti glazbenu kvalitetu), niti u subjektivnom doživljaju. Stvar je u mješavini svih navedenih elemenata, percepciji slušateljstva, prstohvatu naklonjenih ili nenaklonjenih okolnosti, sposobnosti da prepoznaš pravi trenutak , a ima nešto malo i u imidžu, koliko god se pravovjerni indie klinci trudili negirati tu činjenicu.
Islandsi su sada za mene samo bendić, ali obožavam The Rural Alberta Advantage i bio bih više oduševljen viješću da će oni svirati u Zagrebu, nego Teenage Fanclub (6.studenoga u &TD-u, čuli ste, znam) bend koji jako volim i koji je objektivno veći, pače ogroman, ali će u mojoj svijesti uvijek biti manji od šarmantne kanadske trojke. Ili barem dok ovi ne izdaju kompromitirajući drugi album.
The Head And The Heart su, po svemu, mali bend. Recenziju na Pitchforku nemaju, nemaju čak ni izdavača za svoj ovogodišnji album, a na Last.fm-u su se njihove pjesme zavrtjele tek nešto više od dvije tisuće puta (za usporedbu, 'mali' Grand Archives imaju oko 804 tisuće preslušavanja). Na bend sam nabasao u jednoj od sesija uzaludnog surfanja i skinuo sam album i svidio mi se i slušam ga razmjerno često i vjerujem da bi jednoga dana mogli postati 'veliki'. Barem meni.
Ovaj bend iz Seattlea (mislili ste da se spominjanje Band of Horses i Grand Archives slučajno, puj amateri) bilo bi najlakše tegirati kao alt-country i time biste možda pogodili cilj, ali biste zato promašili sve ostalo. Posebno bi bilo opasno etiketirati ih tako kada iz istoga grada dolaze dva već spomenuta benda plus Fleet Foxes pa bi onda čovjek brzo mogao pomisliti da se u tom vražjem Seattleu pojavio još jedan bend koji želi malo profitirati na već utabanim stazama. Ništa ne bi bilo pogrešnije od toga. The Head And The Heart zvuče više kao The Avett Brothers, nego kao bilo koji od ova tri benda, ali istovremeno zvuče i kao Queen za 21. stoljeće, kao američki Beatlesi u kojima je John Rufus Wainwright., a Paul Sufjan Stevens i kao intelgentniji brat blizanac benda Jukebox The Ghost, još jednog veselog društva koje nije i vjerojatno neće prerasti status malog benda.
Klavir je na ovom albumu jednako glasan, vrijedan i zastupljen kao i gitara, harmonije su prekrasne, tekstovi nisu ništa revolucionarno, ali ne vrijeđaju inteligenciju i lijepo pašu uz glazbu. Mislim, neće vas ubiti i izvaditi vam organe kao kada pročitate Kunderu, ali će vam biti zabavno to slušati, kao čitanje Stephena Kinga.
Prva pjesma, "Cats and Dogs" mogla bi služiti kao primjer kako strukturirati pop pjesmu, kako se igrati s dinamikom, kako izmudrijati mješavinu balade i country rock pjesme i kako ubosti radijski hit. Na nju se, gotovo u dahu, nastavlja "Coeur D'Alene" koja počinje isto kako prethodna završava i već bi se moglo pomisliti da je ovo neinventivan bend koji vrti iste teme i motive, ali to bi bilo prilično daleko od istine.
Nakon uvodne dvije pjesme bend kao da je otpustio kočnice i počeo svirati baš ono što želi i to točno onako kako želi. Udaljavanje od uzora (koji su ipak negdje uvijek tu, na horizontu, daleko, ali vidljivi) i potpuno prepuštanje užitku kreacije. Poslušajte, molim vas, samo "Ghosts" ili "Sounds Like Hallelujah" (koja ima čak i Radiohead moment) i pokušajte ne pjevušiti već uz prvo slušanje. I skinite slobodno taj blesavi osmijeh s lica.
The Head And The Heart nikada neće biti veliki bend. Dobro je to što se jako osjeti da njima do toga nije stalo. Ne samo da im nije stalo do svih onih brojki s početka, već im nije stalo niti do toga hoće li u nečijoj individualnoj svijesti ikada postati veliki, potpuno je jasno da su ove pjesme napravili samo iz želje za sviranjem i pjevanjem i da im je to dovoljno. Ja se nadam da će im to i ostati dovoljno čak i kada ova recenzija generira novih pedeset slušaelja na Last.fm-u. Nadam se da se zbog toga neće umisliti.
www.myspace.com/theheadandtheheart
www.theheadandtheheart.com