Peti studijski album omiljene grupe Roberta Prosinečkog (jeste skužili moju cool igru riječima: Decemberists-Prosinečki?) nosi naziv „The Hazards Of Love“, ima 17 pjesama, a cijeli album je u stvari jedna priča o djevojci zvanoj Margaret i njenom životu. Meloy je inspiraciju za ovu priču našao u EP-u britanske folk-rock pjevačice iz 60-ih Anne Briggs koji je nosio isti naziv kao i ovaj album. Potpuno zaluđen, na brzinu je napisao cijelu jednu priču, odveo grupu u studio i snimio ovaj album o kojem pišem već pola kartice teksta bez da sam sebi, a ne vama odgovorio na ono pitanje o genijalnosti ili sranju.

Dakle, prvo ćemo razlučiti genijalnost. „The Hazards Of Love“ vas u svojih sat vremena potpuno zaokupljuje. Melodični napjevi koje su The Decemberists znali napraviti od samog početka svoje karijere prisutni su i na ovom albumu. Iako je iz konceptualnog albuma teško izvući pojedinu pjesmu, „Isn't It A Lovely Night“, „The Hazards Of Love 1“, „The Rake's Song“ ili „Annan Water“ pokazuju ovaj bend u naponu snage – Meloyevi odlični tekstovi upotpunjeni su lijepim melodijama te dokazuju kako The Decemberists s razlogom nekoliko posljednjih godina stoje u vrhu nečeg što se zove indie-rock. Dodatni plus ide u prilog već spomenutih Meloyevih tekstova jer je on uspio cijelu priču ispričati bez slabih trenutaka što je inače zamka u kojoj često upadnu autori konceptualnih albuma. Pohvalu grupi treba dati i na odličnom izboru gostiju, pogotovo Share Worden (My Brightest Diamond) i Becky Stark (Lavander Diamond) koje su svojim vokalima utjelovile lik Margaret.

Možda bi nekome plus bio i ponavljanje nekih tema tijekom cijelog albuma, ali tu se pojavljuje moj glavni problem s konceptualnim albumima. Cijela ta ideja kako se za ispričanje neke cjelovite priče treba držati nekih glazbenih dionica kako bi priča dobila na kompaktnosti mene smeta. Kada drugi ili treći put na albumu čujem istu melodiju meni se u glavi pojavljuje neinvetivnost, a ne kompaktnost. Nemam ja ništa protiv držanja neke priče, ali može se to raditi i bez ponavljanja. Uostalom, zamislite roman u kojem autor ponavlja pojedine odlomke kako bi dobio na kompaktnosti. Zvuči li vam zanimljivo? Meni ne, a pogotovo me smeta kada se od 17 pjesama čak četiri zovu „The Hazards Of Love“. OK, stari, shvatili smo što hoćeš reći. Nemoj nam to neprestano ponavljati, nismo glupi.

No, najveći problem ovog albuma je prog-rock u kojeg The Decemberists bježe s vremena na vrijeme. Kada vam pjesma „The Wanting Comes In Waves/Repaid“ počne s predivnom a la The Flaming Lips melodijom, a pretvori se u Deep Purple izdrkavanje dođe vam da više nikada ne poslušate The Decemberists. Praktično od samog početka albuma autori vam daju do znanja kako ćete na rockerske djelove često nailaziti na ovom albumu baš kao da se na konceptualnom albumu moraju svirati rifovi kako bi taj koncept dobio na značenju. No, kako ovoj grupi puno bolje idu melodije, onda im takav pristup samo donosi loše stvari koje se dokazuju u ponovljenoj „The Wanting Comes In Waves“ na kraju albuma koja je lišena rifovskih djelova i koja kao takva predstavlja možda i najbolji trenutak albuma. No, ne zaboravlja se Deep Purple (umjesto njih napišite bilo koji mrski hard-rock bend, uopće nije bitno) tako lako...

Uglavnom, „The Hazards Of Love“ kao cjelina ne zadovoljava ono što sam očekivao od The Decemberists, a kako je Meloy želio da se ovaj album sluša kao cjelovit, onda mu svi oni plusevi za pojedine stvari ne znače previše.
A odgovor na pitanje o genijalnosti ili sranju? I ovaj put je, kao u većini slučajeva, istina negdje u sredini. Izbaci Deep Purple, ostavi melodije i bilo bi super. Možda bih ja mogao složiti neki EP od ovog albuma. Čisto za svoje potrebe...

http://www.decemberists.com
http://www.myspace.com/thedecemberists