Charles Spearin The Happiness Project Arts & Crafts 2009.
Ovakvi naslovi često ostavljaju krivi dojam."The Happiness Project" mogao bi biti samo pretenciozan naslov za neki osrednji album ili generički naziv nekog multimedijalnog box seta za samopomoć, kupljenog na bolje opremljenoj benzinskoj pumpi. Srećom iza zvučnog naslova skriva se ozbiljan izvođač i njegov potpuno neobvezujući projekt. Sumnjam da će vas zaokupiti u tolikoj mjeri da ćete ga imati potrebu višednevno preslušavati. Neće biti ni osjećaja averzije, ali niti pijevnog ushita. No, prije nego me raskrinkate u mogućoj prodaji magle predlažem da ipak okušate sreću, jer prvih par slušanja moglo bi biti više nego zabavno.
Ako ništa drugo učinite to za ljubav prema bendovim kao što su Broken Social Scene i Do Make Say Think kojih je nositelj projekta Charles Spearin još uvijek aktivan član. Bez obzira na njegovo aktivno članstvo u tim bendovima Spearin je svjestan da ne prodaje indie hitove već jedan mali rubni eksperiment. Zato ovaj projekt nije uvršten u seriju izdanja "Broken Social Scene Presents... " pomoću koje su svoje samostalne projekte već učinili vidljivijima Kevin Drew i Brendan Canning. Nemojte očekivati da će se u pozadini pojaviti glas megapopularne Leslie Feist ili da ćete se u bilo kojem trenutku naći u vrtlogu apokaliptičnih i monumentalnih post rock sinusoida ala DMST.
Metoda korištena kod ovog projekta zvuči jednostavno, ali i über pretenciozno. Spearin zasigurno ne otkriva toplu vodu, ali čini to potpuno spontano i prirodno. Pazi sad. On je na verandi svoje kuće snimao neobavezne intervjue sa svojim susjedima i djecom kako bi ih kasnije uglazbio. Točnije, glazba i melodija se u ovim slučajevima dodvoravaju načinu i tonu izgovaranja riječi. Mislim, ovakve razgovore o sreći možete čuti i na Oprah Showu, ali bitna je nova dimenzija u koju ih Spearin premješta nakon što ih pokušava pretvoriti u glazbene kompozicije. Fora je što ovim potezom neki neverbalni i na uho neprimjetni impulsi dobivaju muzikalnost i mogućnost preciznijeg definiranja pravog ljudskog osjećaja u trenutku razgovora.
Gospođu Morris prati saksofon pri izgovaranju svake riječi dok na jednostavan način objašnjava pojam sreće. Male Vittoria je doslovno preslatka kada se zapetlja u pronalaženju pravih riječi, a još bolje zvuči kada se u njezino slovkanje uključi cijeli jazz ansambl. Najljepši trenuci projekta zabilježeni su kada Vanessa prepričava kako se uči slušati pomoću umjetne pužnice. Tri minute u prvom je planu samo njen glas, a onda kada počinje objašnjavati kakav je osjećaj čuti prve zvukove u pozadini se počinje razvijati cijela lepeza opuštajućih melodija. Ako vam ništa od ovoga ne zvuči zanimljivo onda barem poslušate Spearinovu kćerku Ondine kako u pratnji violine očajno od njega traži maslac: "It’s almond buttah! I just want buttah! Not almond buttah." Pa joj ti nemoj dati taj maslac!
Spearin je s ovim aranžmanima pokušao istražiti i predočiti dubinu koja se skriva iza jednostavnog razgovora, tj. u nekim je slučajevima doslovno raskrinkao melankoliju, igru, tugu, očaj i iskrenu sreću koja se skriva iza nekih skromnih uvjerenja i životnih priča. Zaboravljena važnost i ljupkost malog čovjeka pobjeđuje u svakoj od ovih osam skladbi. Ovo je svakodnevna muzika koje nismo ni svjesni. Doduše, kada bi spontano morali uglazbiti dijelove našeg radnog dana onda bi dobili jednu dugu noise kompoziciju. Ovdje se ipak radi o sreći. Pretežno.