Nešto mi nije štimalo još na "Handwrittenu". Sve je nekako bilo na mjestu, ali previše je bilo kanaliziranja Bossa i cijelog tog američkog auti/cure/karirane košulje/moj Chevy moja cura i ja/Stratocasteri rocka. Ali još mi je u ušima živ bio "American Slang", a posebno "The '59 Sound" pa sam im oprostila ponavljanje istih fraza i – nažalost – dojam da neprekidno sviraju ista dva akorda i ponavljaju istih 20 riječi (koje je Boss bolje posložio 30 godina ranije).

Ali sve što nije valjalo s "Handwrittenom" na "Get Hurt" je još vidljivije. I glasnije. I toliko uočljivo da bode čak i fanovske oči. Pojednostavnjeno: to je sat vremena jedne te iste pjesme. Malo manje pojednostavnjeno: Brian Fallon je simpatičan lik koji ima tu svoju all-American rock'n'roll furku, ali pjesme na "Get Hurtu" zvuče malo kao restlovi s "American Slanga", a malo kao one stvari koje nisu bile dovoljno dobre za "Handwritten", a sve upakirano u nekakav sintetički zvuk koji povremeno – nažalost – podsjeća na nekakav hair metal.

Ali ajde, opraštam i drugim bendovima što ponekad krenu linijom manjeg otpora pa iskopiraju stare ideje i fraze, ali čovjek se (Fallon) prije objave albuma pohvalio da je pisao pod utjecajem Bob Dylana i kojekakvih američkih klasika, a saznali smo i da se u međuvremenu razveo i rastavio od društvenih mreža. Kad čovjek ima takve turbulencije u privatnom životu (naravno, na bijeg s Twittera i Facebooka mislim), za očekivati je da će izbaciti brutalan album. Vidi pod: "Tunnel of Love"; "13"; "Here, My Dear"; "The Boatman's Call"; "Sea Change"; "Blood on The Tracks"… čitav je niz umjetnika, među kojima su neki i Fallonovi uzori, svoju bol i iznenadni šupendara status (posebno vidi pod: Marvin Gaye) pretočili u klasične albume. A Gaslighti su napravili papazjaniju svega i svačega, a kao rezultat dobili smo album čije stihove već na drugo slušanje možeš dovršavati koliko su predvidljivi.

Kako sam fan ove ekipice, volim vjerovati da je "Get Hurt" samo privremena neravnina na cesti, jedan od onih albuma koje s vremenom slušaš s određenom vrstom simpatija jer je prije njega bilo sjajnih albuma i poslije njega su došli sjajni albumi, a ovo je nekakav intermezzo kao, ne znam, recimo Dylanova kršćanska faza. To ne znači da se neću pošteno iskakati kada za koji tjedan stignu u Zagreb i da me neke pop-punk doskočice sa starijih albuma i dalje neće bacati u afan, ali "Get Hurt" je album koji će i sam bend – volim vjerovati – uskoro zaboraviti.