U seriji kratkometražnih filmskih zapisa/intervjua kojima su posljednjih tjedana The Gaslight Anthem putem međumrežja pokušali polako zakotrljati priču i nabildati očekivanje prema datumu službenog objavljivanja nove im ploče "American Slang", pjevač i autor Brian Fallon je pokušao povući paralelu između diskografskog razvoja svoga benda i velikih The Clash. Okej, svjestan sam kako će veliki postotak čitatelja sada s gađenjem kliknuti na neki drugi sajt, jer šta tu sad neki američki šminker ima sebe uspoređivat s najboljim bendom svih vremena, jedinim bendom koji je ikada stvarno bio bitan, i šta ih tu onda neki splitski debil ima u tome podržavat? Samo što ja osobno onda takvima ne vjerujem niti da su The Clash dobar bend, kada je očito da muziku ili uopće ne slušaju, ili to čine guzicom - The Gaslight Anthem već sada debelo spadaju u ugledno društvo transcendentalno moćnih rokenrolera, i teško da će ih itko iz njega uspjeti izbaciti. Oni su zakon i ja ga bespogovorno poštujem.

Svejedno, generacijske i stilske ratove vodit ćemo drugi put, ovdje mi je važniji taj još uvijek nevini, gotovo tinejdžerski sentiment uspoređivanja sebe s uzorima, upravo onaj okidač koji je Fallonov bend i ispalio ravno u moje srce, u kojem uvijek ima mnogo više mjesta za muzikante koji bez srama priznaju koga sve slušaju, kopiraju i potkradaju, negoli za one koji se trude ne slušati previše glazbe, da im se ideje ne bi kompromitirale. Da konačno stignemo i do najavljene Fallonove usporedbe - naime, smatra on kako su paralele relativno zorne, jer su prve ploče obaju bendova bile nabrijani urlici upadanja na scenu, druge su bile učvršćivanja stila u izravnije i melodičnije pjesme, a treće - dakle, "American Slang" i "London Calling" - oni totemski albumi koji su širinom utjecaja i uvjerljivošću realizacije bendovima koji su ih napravili opravdali postojanje i zapečatili status. Ili će to, kad je riječ o The Gaslight Anthem, tek učiniti.

Samo što to baš i nije tako, malo ću pokvariti zabavu, barem ne u potpunosti. Dok bi se usporedan razvoj glazbene nadogradnje temeljnog trominutnog i troakordnog rocka obaju bendova još nekako i mogao verificirati, The Gaslight Anthem su jednostavno sazreli za jedan album prije, i svoj "London Calling", u smislu bezgrešne ploče koja može sve, snimili na prelijepom "The '59 Sound", svojem prethodnom, drugom, albumu. Ono što je meni apsolutno fenomenalno, međutim, te ono što predstavlja još jedan dokaz kako moj novi najdraži bend čine ljudi s kojima imam dosta zajedničkog, a to me uvijek razveseli, jest upravo naslućena zabluda. The Gaslight Anthem su svakako svjesni svoje realne pozicije darlingsa jednog dijela publike, koja bi se potencijalno mogla znatno proširiti iskoriste li kako treba kritičarski i koncertni hype koji ih trenutno prati. Ako stvarno žele svjetla i slavu, ja ih u tome svesrdno podržavam, jer bi me ubilo kada bi se morali razići uslijed izostanka reakcije javnosti. Ali "London Calling" The Clash ipak nije bio učinio najvećim bendom na svijetu.

Najboljim? E, to da. Ljepota cijele situacije skrivena je upravo u tome što Fallon i momci, čak i kada spremno proklamiraju da će pokušati zagristi cijeli svijet pa kud puklo da puklo, kao model koji će slijediti ne izabiru nešto tipa "Green" ili "Born To Run", tržišne potvrde već prisutnih autorskih genijalnosti, nego album koji se u svoje vrijeme doduše prodao dobro, ali ipak ne dovoljno, i čija vrijednost leži tek u omjeru dosega i sadržaja. The Gaslight Anthem su i dalje u duši klinci koji se živima osjećaju samo uz svoje instrumente i cure zbog kojih su se instrumenata u prvom trenu i bili primili. Pokušat će napraviti sve, ali sve što mogu i žele, ne sve što se traži i ne pod svaku cijenu, a moj strah o eventualnom raspuštanju benda zbog tržišnog neuspjeha rasvjetljuje se kao neutemeljen - kao da ih se nisam naslušao do bola i ne znam od koje su sorte?!

Baš zbog svega toga fanovsko će uho jako, jako guštati uz novi album, iako će razum istog tog fana tu i tamo sramežljivo pokušati ukazati na činjenicu kako pravih pjesama-klasika na albumu ima tek toliko da se u brojanju ne moraju iskoristiti niti svi prsti jedne ruke. No, zaista promašenih pjesama je tek jedna do nijedna, ovisno o tome koliko ćete moći podnijeti pomalo nezgrapno izveden Brianov dupli vokal (jedan visoki, drugi niski, kako to Michael Stipe često zna snimiti) završne "We Did It When We Were Young". Ostale su pjesme sve redom zabavne, uglavnom energične ramalama-razvaljotke, čije je uvodne greške lako zaboraviti kada se stigne do prepoznatljivo sveobuhvatnih refrena. "Bring It On", tako, započinje u sporednoj ulici u kojoj se nalazi bar gdje Tom Waits voli piti i zasvirati, ali refren eksplodira već nakon par uvodnih stihova, a jednakom se brzinom opraštamo i od komičnog pokušaja rude-boy repanja u uvodu "Boxer", koja se kasnije razvija u očekivanu The Gaslight Anthem divotu. Mislim, jedna se pjesma čak i zove "The Spirit Of Jazz", iako se jazz, pametno, u njoj ne nalazi nigdje drugdje.

Možda The Gaslight Anthem i jesu pokušali iskopirati blueprint "London Calling", ali su to kako se vidi napravili na jedini način koji je promašaje mogao pretvoriti u pogotke. Ošišali su ga za pola, kako trajanjem ("American Slang" traje kratkih i slatkih 35 minuta) tako i žanrovskim šarenilom, a nove su elemente potražili u susjedstvu svog melankoličnog bubblegum rocka, pokazavši kako je svugdje lijepo, ali doma je ipak najljepše. Dosad sam nekako uvijek pretpostavljao kako je u slučaju ljepote The Gaslight Anthem stvar u fantastičnoj simbiozi ambicioznog autora koji bi se lakoćom mogao okušati u kojem god srodnom žanru, ali ga rokerski bend besposličara iz kvarta drži čvrsto ukotvljenog u melodični punk-rock. Međutim, gitarist Alex Rosamilia, basist Alex Levine i bubnjar Benny Horowitz upravo na ovome mekšem i ritmičnijem albumu zvuče najuživljenije - treba poslušati samo ljupki Motown drum-roll kojim Horowitz podcrta stih 'And you're slow like Motown soul' da bi se zaključilo kako bend svoje odluke doista donosi zajednički.

Ako je "The '59 Sound" zvučao kao da se mladi, romantični Bruce Springsteen iz New Jerseyja preselio u Twin Cities i zapjevao u The Replacementsima, onda "American Slang" zbog ove šačice novih cool-trikova u bendovom arsenalu zvuči obratno, kao da su The Replacements učinili put u suprotnom smjeru, zamijenili The E Street Band u ulozi Bruceova pratećeg benda i snimili "The Wild, The Innocent And The Replacements Shuffle". Pjesme su, naravno, nešto skraćene i pojednostavljene, ali duh ostaje isti, a swagger "The E Street Shuffle", Sandyna romantika i Rosalitina ekstaza spojene su u neizdrživoj "The Diamond Church Street Choir", ne samo najboljoj pjesmi "American Slang", tekuće godine, karijere benda, bla bla bla, nego punokrvnom all-time kandidatu najuže rock antologije. U njoj su The Gaslight Anthem uspjeli u onome što su vjerujem htjeli od cijelog albuma, samo što im, što zapravo uopće nije loše s obzirom na ponudu u kojoj blistaju i poletne "Stay Lucky" ili "Orphans", nije pošlo za rukom. "American Slang" tako nema toliko mana koliko ima, hm, lijepih akcija koje ne završavaju zakucavanjem. Nekada je okej i ubosti dva slobodna bacanja poslije faula, a nekada i popiješ bananu. Kad je popiješ, drugi put možeš pokušati odigrati isto, samo uz bolju egzekuciju, a možeš se i vratiti tipu akcije iz koje si zabio zadnjih nekoliko napada. Gaslighti će sigurno u svome daljnjem radu izabrati najbolje.

Albume koji im s vremenom postaju sve bolji recenzenti često okarakteriziraju osobno mi neshvatljivim terminom 'grower'; jel, raste kako ga slušaš. Samo što ja osobno ne znam zašto bih neki album slušao nakon prvih slušanja u kojima mi se ne svidi. A ako mi se svidio malo ali nedovoljno, onda valjda nije riječ o kvaliteti albuma, nego o mojem navikavanju na njega. Kakogod, "American Slang" nije grower, iako sam još do prije kojih par tjedana znao sebe uhvatiti u javnom priznanju kako bi mogao biti i bolji. Istina jest kako je mogao biti bolji, ali nije istina i da bi mogao - ovakav kakav jest zapravo mi je draži od zamišljenog albuma na kojem Gaslighti uvjerljivo nastavljaju pičiti utabanim stazama zvuka 1959. godine u novom tisućljeću. Da je još na njemu samo malo više citiranja i namecheckova omiljenih Brianovih bendova...

www.myspace.com/thegaslightanthem
www.gaslightanthem.com