Ako ste geografski upućeni (svakako upućeniji od mene jer sam i sam pogriješio u geografskom pozicioniranju ove grupe), onda ćete možda znati i nešto više o Garifuna narodu, pa možda i to da je njihova glazba 2001. uvrštena u UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine. Takve ću onda razveseliti činjenicom da je The Garifuna Collective vjerojatno nešto najbolje što takva glazba nudi danas. Kažem 'vjerojatno' jer ne znam baš za puno drugih Garifuna izvođača, ali vjerujem moćnom internetu koji kaže kako je ovaj bend sastavljen od najboljih tamošnjih glazbenika upravo zbog što veće popularizacije njihove baštine.

Kako je kašnjenje majka znanja, tako je i ova moja naknadna pamet u stvari prikrivanje da sam napravio par propusta vezano za ovaj album. Prvi je onaj oprostivi. "Ayó" je, naime, objavljen još tamo početkom srpnja, a ja sam ga prvi put poslušao dobra 4 mjeseca nakon toga. No, kako je world music teško 'nabaviti' usprkos svim mogućim pomagalima, a i nije baš da postoje previše medija na čije ćeš se, što se tiče ovog tipa glazbe, preporuke osloniti. Uostalom, kada je to pot listi predstavljalo problem recenzirati album star pola godine?

Drugi propust je ipak malo veći.  Naime, The Garifuna Collective je grupa za koju sam trebao znati i prije ovog albuma. Oni su 2007. objavili svoj prvi album nazvan "Watina". Doduše, taj album je potpisan s Andy Palacio & The Garifuna Collective, a kako je dobivao izvrsne kritike i uistinu je riječ o sjajnom albumu, debeli je minus što ga nisam i ranije poslušao. No, eto, tako je kako je. Posipati se pepelom bih mogao još koliko god treba, ali ništa se ne bi promijenilo. Niti bi bilo previše bitno i da se promjeni.

Dugo se, dakle, kuhao ovaj album, a najveći razlog je taj što je Andy Palacio početkom 2008. iznenadno umro pa su se preostali članovi grupe teško odlučili za nastavak rada. Kažem 'preostali članovi grupe' jer priča kaže kako je i "Watina" prvotno trebala biti objavljena samo pod imenom The Garifuna Collective jer je tako projekt istaknutih Garifuna glazbenika zamišljen, ali se tijekom vremena Palacio ipak nekako pozicionirao kao frontmen pa je takav status zadržao i u nazivu benda.

Kao što napisah na početku teksta, lako je pogriješiti i reći kako je "Ayó" afrički album. Garifuna narod je uostalom i nastao miješanjem zapadnoafričkih robova i lokalnog, karipskog stanovništva, pa je sasvim logično da se u njihovoj kulturi zadržao taj afrički utjecaj. The Garifuna Collective zvuče kao da su iz Malija, Senegala ili sličnih zemalja. Baš kao što je slučaj i kod najvećih tamošnjih izvođača, zvuk je baziran na suludim udaraljkama, fantastičnim melodijama na gitarama i sjajnim pjevanjem. Brass sekcije nema, a naravno je da se atmosfera često slaže na repeticiju pjevačkih i/ili gitarskih dionica.

Bez obzira što su u ovom slučaju svi dijelovi slagalice odlično složeni, svejedno se iz cijele priče treba izdvojiti pjevače. Dosta ljudi gostuje na albumu sa svojim dionicama, sam bend ima par ljudi koji pjevaju u većini pjesama, ali Lloyd Augustine je nešto specijalno. Od uvodne, sjetne "Ayo", posvećene Palaciu, on potpuno osvaja svojim glasom. Uz njega se osjećate sigurno, njegove dionice su smirene, a bez obzira što se ne čini to baš komplicirano otpjevati, nisam siguran da bi baš svatko to mogao napraviti na ovaj način. Ipak, ne bi bilo fer ne spomenuti i sjajnu Desirée Diego koja u "Alagan" naprosto briljira.

Dojmu kojeg pjevači ostavljaju svakako pomaže i struktura pjesama. Baš kao što je to slučaj i s njihovim afričkim pretcima, i Garifunci (je li se to može tako reći?) pjesme često oslanjanju na repeticiji vokalnih dionica, a sve to znaju naglašavati prateći vokali. Oni pjevaju jednostavne, često i dvosložne dionice koje jednostavno pozivaju da pjevate s njima. Na početku to napravite vičući 'ajo', 'bumiči-le', 'japupu-li' i slično, a onda otkrijete da postoji i digitalni booklet i cijela priča dobije novu dimenziju. Naime, naprosto je nemoguće ne otpjevati 'Lubá, Móungulu, bawelyada yaba, wanwa, ayéi' 10 puta (i još nekoliko puta varijacije na taj stih, ali to treba malo pohvatati, nećete to od prve moći, a i nema takav meditativni učinak jer ono '...ayéi' ima magičnu moć) u predivnoj "Mognulu". Ili stih  'Kame báwara nuagu?' u gotovo istoimenoj pjesmi. Ili prve stihove u "Dungua". Album je pun tih trenutaka – neobjašnjiv poriv da se zapjeva s momcima i djevojkama brzo dođe, a kada dođeš do bookleta drago ti je znati da je i tematika pjesama zanimljiva. Dosta je pjesama zasnovano na tradicijskim napjevima, a tematika je raznovrsna. Ima tu protestnih pjesama datiranih još iz doba robstva, dosta ih je socijalno angažirano, a naravno da ima i ljubavnih te onih o naizgled običnim događajima koji nas okružuju.

Kako pjevanje očara u nekim pjesmama, tako to u drugim učine instrumentalne dionice. Odličnu "Gudemei" nosi predivna prozračno-karipska gitarska dionica, a u nevjerojatno smirenoj "Aganba" gitare se posebno razigraju i slažu mnoštvo zvučnih slika jednu na drugu.  Od početka do kraja albuma sve je dodatno ukrašeno bubnjevima, a najbolje se dogodi kada se sve to skupa spoji zajedno. Repeticija svih mogućih instrumentalnih i vokalnih dionica na kraju je od tradicijske pjesme napravila pravi dub (dubčinu, piše u mojim crticama) što dodatno začinjuje i taj 'novij' element u cijeloj priči – rap dionica koja je dovoljno kratka da se odlično uklopila u cijeli zvuk.

The Garifuna Collective su uistinu sjajni. Lako osvojivi i podatni za učestalo slušanje. Ako bi ih morao uspoređivati s nekim, onda bi to bili malijsko-senegalske zvijezde a la Amadou & Mariam, Salif Keita i slični. Samo prva liga. Bez imalo razmišljanja.