Tak se ja više manje osjećam prema house glazbi. Nije da ne poštujem, al mi je uglavnom dost' dosadna. Repeticija bez klimaksa. Uglavnom. ALI, uvijek volim naglasiti da ne vidim to kao problem house glazbe već kao samo rezultat moje ograničenosti. Ista stvar je i s klasikom. Moj um to jednostavno nemože percipirati na način koji prouzrokuje i užitak i divljenje. Nekako užitak uvijek izostane osim u rijetkim slučajevima kao što je na primjer Grieg Peer Gynt i njegov "In The Hall Of The Mountain King". Ta suita je zaakoon!

Ono što je meni problematično kod sve veće količine muzike jest izostanak humanosti.Tu ne mislim na poruke tolerancije i ljubavi (iako su one uvijek dobrodošle) već na osjećaj da je glazbu stvorila neka stvarna osoba, a ne samo zbir spojeva i silikona. Krv, meso, izlučevine. Nekakav organski prizvuk koji house jednostavno nema, a možda ne bi ni trebao imati samo ja to u svojoj ograničenosti nemogu nikako prihvatiti. Možda mi je iz tog razloga gotovo bez razmišljanja moguće prihvatiti bendove kao što su LCD Soundsystem i !!!. Naravno da ne odmaže i njihov pristup u vidu guranja prokletih laptopa u drugi plan ili kompletno van kadra, no, inkorporiranje npr. live bubnjeva u njihove setove automatski mi transformira nešto inače hladno u kolekciju zvukova s dušom i rodnim listom umjesto serijskog broja i kontrolnog listića.

Tu su negdje i The Juan Maclean, četvorka okupljena oko Johna MacLeana bivšeg člana sada isto tako bivših Six Finger Satellite.

Johnu u studiju i na stageu asistira Nancy Whang iz LCD Soundsytema, a za potrebe živog nastupa uleću Nichiolas Millhiser i ritam mašina Jerry Fuchs na bubnjevima. Sintisajzeri su u prvom planu tako da nema zabune da se radi o plesnoj muzici koja vuče korjena iz elektra i house-a (koji kurac je left-field house??!!). Premda je podloga napravljena u Chicagu, pa malo preseljena u Detroit, na ovogodišnjem albumu "The Future Will Come" za sebe će podjednako nešto naći i fanovi DFA-a i Devo-a i Soft Cella.

Johnovi falšeto vokali u kombinaciji s Nancynin tvore poprilično zanimljvi bipolaritet i nerafiniranost koju ne biste očekivali u dance glazbi. Brijem da me i to najviše privuklo. Uvijek mi se sviđa kad neko napravi nepretinciozan odmak od norme s autentičnim rezultatom.

Jedina stvar koju bi nakon 10 puta preslušanog albuma preskakao je "Happy House" (vidi vraga, neće taj house na vratanca...). Sve druge stvari su mi nevjerovatnom lakoćom ušle u uho. Za James Murphy-jeve fanove toplo preporučam "One Day" i "Accusations" dok svima drugima željnih plesa i neihibirane zabave preporučam cijeli album, jer, ako ništa drugo, nosi naziv "The Future Will Come"!

Di ćeš zabavnijeg isticanja očiglednog?

U bilo kojem slučaju dok je The Juan Macleana i bendova kao što su Daft Punk neću nikad odustati od zaletavanja na house. Ako se i nevidimo na Astralisu u Bestu ziher me možete uhvatiti kako plešem na spomenutu ekipu k'o da je 1992. na prozoru jedne ciglene zgrade na Staroj Pešči.

Na kraju bih još samo dodao da je The Juan Maclean osobno blagoslovio sveti Naranxa koji je s ostatkom skupine Hemendex odgovoran za najbolju hrvatsku mash-elektro stvar 2009. "Waiting In Line". Njihovom krivicom ovu recenziju šaljem u 2 ujutro umjesto u 2 popodne.

A vama dragim čitateljima bih samo pročitao jednu zakašnjelu poslanicu u ovo kršćansko doba veselja i poručio: 'Glasajte djeco za The Juan Maclean, jer Bog zna da niko drugi iz redakcije Pot Liste neće jer oni svi slušaju REO Speedwagon i U2 i Mercyful Fate i Burikina Faso Accapella Polka Allstars!'

http://www.thejuanmaclean.com

http://www.myspace.com/thejuanmaclean