Warpaint The Fool Rough Trade 2010.
Marijana nas je u zadnji čas pripremila na "The Fool" recenziravši sredinom godine EP "Equisite Corpse". Nedugo nakon što je krajem 2009. taj EP reizdan za Manimal Vinyl Warpaint su potpisale za Rough Trade što je, uz konačno rješavanje problema stalne bubnjarice, bila posljednja važna stavka nakon koje su se napokon bacile na ozbiljno smišljanje prvijenca.
Od onda smo puno toga čuli o bivšim članovima Warpainta - Joshu Klinghofferu (nedavno zamijenio Frusciantea u Peppersima) i glumici Shannyn Sossamon (sestra stalne basistice Jenny Lee Lindberg), ali i o Johnu Fruscianteu koji je miksao EP i bio u vezi s gitaristicom i pjevačicom Emily Kokal. Cure iz Los Angelesa jako dobro znaju koliko duguju gore spomenutim imenima – što zbog promocije, ali i zbog zvuka.
Među šest izdanja koje je John Frusciante izdao 2004. našao se i projekt Ataxia kojeg je realizirao zajedno s Klingofferom i Joe Lallyjem iz Fugazi. Snimljeni materijal podijeljen je na dva albuma - "Automatic Writing" (2004.) i "AW II" (2007.), a Frusciante otvoreno priznaje da je inspiracija za snimljeni materijal bio kultni "Metal Box" PiL-a.
Warpaint zvuče kao ženski odgovor na neobuzdani tok svijesti kojeg su 2004. zabilježili Ataxia. Dakako, prilagođene koliko-toliko predvidljivoj pop formi, pjesme s EP-ja i albuma "The Fool" ne prizivaju samo Fruscianteov zvuk iz Ataxie, nego i široku lepezu usporedba koje se mogu krenuti od Mazzy Star i rane Cat Power, preko eteričnog svijeta Robina Guthriea i njegovih Cocteau Twins pa sve do light verzije post-punka već spomenutih Public Image Ltd. Neki ih čak, oslanjajući se na njihovu letargičnu kulerštinu, olako uspoređuju s The xx, iako je psihodelično Warpaint jammanje totalna antiteza proračunatom minimalističkom popu mladih britanaca.
Uvodna "Set Your Arms Down" i počinje kao stvar s "Automatic Writing", ali se nastranost i klaustrofobija već na drugoj stvari vješto kamufliraju međuigrom tri glasa i žanrovskim vrludanjem. Sijedi unakrsno došaptavanje, mrmljanje, jecanje i nadglasavanje tri ženska vokala u sinusoidnoj formi koja si istovremeno dozvoljava prolaz kroz post-rock, post-punk i eterični shogaze teritoriji. Album postaje neodoljiv baš zbog tog mutnog mišinga zvuka koji vas ni u jednom trenutku ne navodi na prepoznatljiv put, ali vas istovremeno ne ispušta iz transa. Sve je sjebano i nedorečeno, a ponovo tako neizmjerno kulerski. Čak i kada se dešperatno hrvaju u pijanom očaju ("Shadows"), prepuštaju tuđim nevoljama ("Lissie's Heart Murmur") ili idealiziranju propuštene prilike ("Majesty") - Emily Kokal, Theresa Wayman, Jenny Lee Lindberg i Stella Mozgawa malo kada izlaze pred vas kao gubitnice. Iznimka je akustična "Baby" koja vas na pet minuta odvlači od konstantne omamljenosti Warpaint zvukom: You speak your fears, thinking in circles and checking what mirrors don't see. You live your life like a page from the book of my fantasy. How I love you. No, bez obzira na sve usporedbe i zvučne pretenzije, "The Fool" je prohodan kao bilo koji drugi pop album. Štoviše, stvara ovisnot.
Goran Pavošević je početkom godine recenziju EP izdanja na Hombrezone.com finiširao neodoljivim savjetom: '…kada počnete slušati “Equisite Corpse” odbacite svaku drugu primisao i pustite neka svijet iščezne u spasonosnoj neodređenosti. Taj sam recept odavno isprobao s akustičnim pjesmama Genea Clarka, fatalnom “trojkom” Big Stara, pločama Laure Nyro, Nicka Drakea i Billie Holiday, skupina Joy Divison, Galaxie 500, Opal, Mazzy Star, Slumberland. Isto vrijedi i kod Warpaint.'
Ne znam kako stoji s novim materijalom, ali ja se stalno mislim kako bi "The Fool" završio na samom vrhu godišnje liste da 2010. traje još koji dan duže.
