Pretpostavljam da je do sada za album "The Final Frontier" napisano već par stotina pozitivnih recenzija od kojih neke zasigurno završavaju i s već odavno legendarnim pozdravom UP THE IRONS. Oni koji će se vječno držati prvih sedam legendarnih albuma iz osamdesetih bi danas mogli brzopleto zaključiti kako bi upravo alternativna negativna recenzija mogla biti i ona jedina objektivna. No, koja nam generacija obožavatelja može dati najobjektivniji rezime novije faze benda? Kako se uopće piše objektivna recenzija novijeg albuma Maidena? Zar netko tko nije fan uopće može biti objektivan? Eto, pokušat ću biti barem malo objektivan. Nadam se taman onoliko koliko će biti dovoljno da ova recenzija ne bude samo još jedna u nizu navijačkih ili predvidivih. Znam, znam… sigurno se pitate da li je normalno da si netko s pot liste uopće razbija glavu gore naredanim pitanjima? Kada bih vam krenuo nabrajati razloge onda bi pretpostavka o objektivnosti odmah pala u vodu. Potražite ih negdje između redova.

 

*** *** ***

Maideni su nakon 35 godina duge povijesti i konstantne fluktuacije najmlađih Maidenovaca, koji zasigurno čine najstrastveniju i najbrojniju bazu obožavatelja, još uvijek ostali vjerni istom principu biranja podobnih tema i recikliranju prepoznatljivog zvuka. Prvi dio karijere zasigurno je obilježen boljim studijskim materijalom pa su zato u pravu svi stariji obožavatelji koji će se zauvijek držati starijih albuma, ali su isto tako presudni i svi novi klinci stasali nakon Dickinsonovog povratka i albuma "Brave New World". Iron Maiden su definitivno ovisni o konstantnom uplivu novih mlađih obožavatelja koji će kupovati njihove šarene proizvode i puniti stadione. No, svejedno vjerujem da se i dan danas svatko tko se barem jednom u životu prozvao Maiden fanom ne može u potpunosti distancirati od bilo kojeg novog studijskog poteza ovog benda. Pogotovo ako su Maideni bili taj prvi obožavani bend.

Neću nikada zaboraviti prvi susret s velikim music shopom u Trstu. Jedino što sam početkom devedesetih posjedovao od Maidena bila je Jugotonova kazeta "No Prayer for the Dying" kupljena u Istarskim knjižarama i TDK kazeta s prva dva albuma. Kazete su u Ricordi music shopu bile smještene odmah s lijeve strane iza duge staklene stjenke koja se prostirala sve do dna prodavaonice. Trebalo mi je svega nekoliko sekundi da pronađem kompletnu diskografiju poslaganu od prvog pa do "Fear od the Dark" albuma. Stari i Stara su se pogledavali u nevjerici. Jebiga, došli smo kupiti ribarske mreže za Staroga, pokoji komad robe, Dash i nešto jeftinije kave. Nesretni Maideni su se pojavili taman nakon što su se riješili dodatnih izdataka za Ninja kornjače i Hi-Mena. Srećom, Stara je onda podsjetila Starog da je on do nedavno svaki tjedan kupovao po jedu ploču nekog YU rock banda. Umjesto da se usprotivi, sjećam se da je Stari predložio da izaberem pet albuma. To je bio znak! Tu je sve počelo. Žali novaca koje sam od onda do danas potrošio na plastiku. Maideni su krivi za sve...

Onda nismo mogli znati da će Maidene i nakon dvadeset godina slaviti horde nekih novih klinca, ali ta se pojava ciklički i redovno ponavljala sve do danas. Ono što će poneki stariji obožavatelj osuditi, deset puta više novijih će strastveno slaviti. I tako u nedogled. Na kraju se većina slaže oko jednoga – Iron Maiden je nešto više od glazbe. Oni su zato nevjerojatno pristupačan proizvod. Pa i kada je kvaliteta pjesama slabija.

Zato ostaje otvoreno pitanje koliko danas ima smisla kritizirati Maidene zbog njihove tvrdoglave repetitivnosti, manjka inovativnosti, ziheraštva… Jasno je da su oni jedna velika sretna karavana iza koje stoji prava mala korporacija koja će uvijek znati udvostručiti svoje prihode. Nesavitljiva i pomalo kompulzivna strast Stevea Harrisa i oduvijek ambiciozni i proračunati menadžment Roda Smallwooda (Pride and ego, my lads, pride and ego… sprdali su se Maideni s njime na drugoj strani singla "Wasted Years" u pjesmi "Sheriff of Huddersfield" '86.) su uz glazbu jednako važni sastojci njihovog uspjeha. Maideni su žrtve sebe samih i u tome uživaju. Znaju točno što rade čak i onda kada izdaju novi album na kojem nema niti jednog hit singla. Album "The Final Frontier" se u kratkom roku probio na prvo mjesto po broju prodanih primjeraka u tridesetak država. Zato ne čudi, ali je svakako neprimjerena i plitka, Dickinsonova promidžbena poruka na ovogodišnjem koncertu u Kaliforniji gdje publici objašnjava da je novi singl "El Dorado" najbolje slušati uživo ili na CD-u: The problem is that when you listen to it on tiny little headphones, propelled by a battery, on a device made by Steve Jobs and Google, it sounds like shit. But the song itself doesn't sound like shit when you listen to it in the studio or when you buy the CD - it sounds fucking awesome. So we're going to play it for you and it's going to sound great. Već je dugo očito, a naročito nakon "Somewhere Back in Time" turneje i dokumentarca "Flight 666", da im nisu potrebni zvučni singlovi i javni pozivi na kupnju originalnog izdanja albuma. Iron Maiden je paketni šareni artikl.

*** *** ***

I don't think Maiden ever cares about being relevant, and that's one of the things that makes them relevant. We like eight-minute songs. Slow intros and outros. The Gallop in he middle. So we've got ten songs like that. We don't give a fuck...

Izjavio je to u njihovo ime producent Kevin Shirley u dokumentarcu "Flight 666". Ali nije uvijek bilo tako. Postojale su duge pjesme kao "Rime of the Ancient Mariner" i "Seventh Son of a Seventh Son", ali prava pošast maratonskim pjesama o kojima priča Shirley počela je na albumu "The X Factor". Od Dickinsonovog i Smithovog povratka taj je način komponiranja ušao u stalnu praksu, a svoj vrhunac definitivno dostiže na posljednjem albumu "The Final Frontier". No, petnaesti studijski album kao da nije samo četvrti nastavak priče koja je započela s albumom "Brave New World". Ovo je trebao biti album višestrukih kompromisa, tj. onaj na kojem se isprepliću skoro sve faze benda osim one s Paul Di'Annom. Napokon, "The Final Frontier" je izdanje i na kojem se maskota Eddie ponovo pojavljuje u punoj snazi. Nakon groznog covera za "Dance of Death" i minimalne pojave na naslovnicama za "Brave New World" i "A Matter of Life and Death", Melvyn Grant po prvi put nakon albuma "Fear of the Dark" ravnomjerno zamjenjuje legendarnog ilustratora Dereka Riggsa.

Idemo redom. Doslovno.

 

Satellite 15... The Final Frontier

Uvod u prvu stvar jedan je od rijetkih trenutaka kada bend nastoji zvučati progresivno i drugačije nego inače. Nažalost, taj nesretni intro u najmanju je ruku dosadan, a s glazbene strane zvuči kao jako loše povezane demo snimke dionica koje nisu našle mjesto u pravim pjesmama. Šteta, jer osim što sam uvijek prisiljen prebacivati odmah na početak prave pjesme ovo je moglo biti neuobičajeno i zanimljivo otvaranje albuma za inače predvidljive Maidene. Sama pjesma "The Final Frontier", izabrana kao drugi singl, sporija je i masnija verzija tipičnog Maiden singla iz posljednje faze. Ujedno, to je i jedina pjesma koja se veže za SF tematiku s covera.

 

El Dorado

Definitivno neočekivano slab singl s početkom koji priziva fragment iz pjesme "Wasted Years". Ali to je samo trik. Vrlo vjerojatno namjeran kao i svaki takav potez na albumu koji je isprepleten prepoznatljivim Madien rješenjima. Već sami stripovski cover art nagoviješta opušteniju i ciničniju atmosferu tipičnu za Dickinsona. Iako je "El Dorado" lišena Harrisove drame, mutnih i razvučenih intermezza, pjesma zasigurno kotira visoko na ljestvici loše izabranih prvih singlova.

 

Mother of Mercy

Prva jača stvar s albuma na kojoj bi do izražaja trebalo doći Dickinsonov glas, ali koji pri samom redanju refrena pokazuje prve znakove slabosti. Nekima smeta, meni je baš šarmantno. Čudi me da su to ipak nisu dotjerali u studiju. Ratna tematika i izvedba sugeriraju da je ova pjesma tipično "A Matter of Life and Death" dijete.

 

Coming Home

Iako podsjeća na nedavnu "Out of the Shadows", ovakve pjesme kao da nije bilo dugo. Balada obložena u malo snažniju armaturu. Podsjeća na "Waisting Love" i nosi tipičnu Dickinson/Smith melankoliju. Tematski podsjeća na "Wasted Years" što je prava rijetkost jer nije uobičajeno da se previše pažnje pridaje nekim individualnim emocionalnim dubiozama pojedinih autora. Adrian i Bruce su to pokušali pa su morali uzeti malo dužu pauzu. U ovom slučaju se radi o Bruceovom rukopisu u kojem pjevač vrlo vjerojatno slavi povratak na rodni otok nakon megalomanske avionske turneje. Zanimljivo je da i ovakva pjesma mora biti zagađena arhaičkim štihom koji se manifestira korištenjem starog imena za Britansko otočje – Albion. Ipak, jedna od najboljih na albumu.

 

The Alchemist

Prva i jedina! Uobičajeno kratka i brza stvar. Istovremeno podsjeća na "Man on the Edge", "Be Quick or Be Dead" i "Aces High". Znači, ono što je ponekad uvijek bio najavni singl albuma, sada je samo rijetkost koja strši na razvučenom albumu. Osim što nosi isti naziv kao jedna pjesma iz Dickinsonove samostalne karijere, s obzirom na tematiku dobro bi se snašla na njegovom "The Chemical Wedding".

 

Isle of Avalon

Počinju drugi dio albuma. Prosjek trajanja svake sljedeće pjesame je devet minuta. Na nekim dijelovima Nicko McBrain bi mogao slobodno otići s bubnjeva kao što je sredinom osamdesetih napravio u Sacramentu. "Isle of Avalon" podsjeća na već spomenute "Rime of the Ancient Mariner" i "Seventh Son of a Seventh Son" sa solažama koje kao da su ispale sa "Somewhere in Time" albuma. Definitivno najbolja preduga pjesma s albuma.

 

Starblind

Najbolja na albumu! Sve na mjestu. Dinamika, riječi, pjevanje, solaže, klavijature… Uzbudljiva od početka do kraja sedme minute. Kao zaboravljeni hit sa "Seventh Son of a Seventh Son". Step into the light, startripping… tn tn tn tn tn

 

The Talisman

Uvodna akustična gitara prelazi u galopirajući tandara-mandara ritam koji traje predugo ako se konzumira nakon što ste već odradili dobar dio albuma. Tematika prežvakana. Slična onoj s "Rime of the Ancient Mariner".

 

The Man Who Would Be King

Uh, ima ovdje svega, ali svakako treba obratiti pažnju na netipičan jednostavni slide solo na četvrtoj minuti koji zvuči osvježavajuće u Maiden vodama. Naposljetku ipak kupus koji drži vodu.

 

When the Wild Wind Blows

Harris ponekad pretjeruje s doslovnim prepričavanjem. "When the Wild Wind Blows" je kultna post-nuklearna priča preuzeta iz stripa Raymonda Briggsa koja je kasnije dobila i animirani film istog imena. Iako vjerujem da ovakve maratonke dobro prolaze kod nekih fanova, malo hrabrosti i inovativnosti ne bi škodilo. Preporučam crtić. I to prije nego što će vam sve biti ispričano kroz ovu pjesmu.

*** *** ***

Sa željom da se zadovolje stari i novi obožavatelji, "The Final Frontier" je kombinacija Maidena iz druge polovice osamdesetih i onih novih koje puno bolje poznaje mlađa publika. Album je sasvim logičan nastavak prethodnika s dodatnim šarmom kasnih osamdesetih. Iako će svatko prepoznati različite slabe točke, većina bi trebala biti zadovoljna.

Kako ono ide novi pozdrav aktualan od kada je Blaze Bayley bio u bendu?

COME ON YOU IRONS!

Uglavnom... mission faild! Nema mi spasa. I oprostite na podužoj smetnji.

Da majspejs... Ne valja ti to. Kupi!