U davna vremena, nedugo nakon što je umro i zadnji brontosaur te malo nakon što su Isus i Frodo uz pomoć Moutha i Chunka pronašli svitke s mrtvog mora, na televiziji se vrtila jedna reklama za losion poslije brijanja. Taj losion bio je Ralon, a njegov značaj bio je u tome što si ga početkom 90-ih, u naletu obilja kojega je donio kapitalizam, mogao kupiti u svakoj trafici. Pa tko od nas ne zna nekoga tko je u životu bar jednom vodio dijalog tipa 'Molim vas, dajte mi novog Dylan Doga, Vjesnik – ha ha šalim se, bez Vjesnika - dakle Dylana, kutiju stoše (kolokvijalni izraz za Filter 160, op.a. cupa), cirkularnu pilu, i jedan Ralon'.

Kakve veze ima Ralon s pričom o jednom od, svakom pravom fanu folka, countrya i roots rocka, najočekivanijih americana albuma ove godine? Pa u toj reklami se koristila pjesma "What a Diff'rence a Day Made", u izvedbi Dinah Washington. Kakve veze ta pjesma ima s ičim? Pa eto, možemo iskoristiti tu frazu, promijeniti je u "What a Difference a Year Made" i konačno početi s poantama.

Prva poanta je da je trećina recenzije iza nas. To je bitno, jer ne samo da skriva nedostatak pametnih stvari za reći o samom predmetu, već i onemogućava donošenje brzih zaključaka zbog kojih bi jednoga dana mogao požaliti. Mudra taktika, koju preporučam koristiti i u svakodnevnim životnim situacijama.

Uglavnom, dok se ja ovako pomalo spuštam s brda i spremam se pojebati sve krave, konačno mogu nešto reći i o Veselim Burazima, u ostatku teksta samo Burazima. Dakle, Burazi su prije točno godinu dana (evo, vidite da uvod ima smisla) bili na vrhu svijeta, stvorivši se od nikuda i rasturivši emotivnu stabilnost svekolike populacije kojoj pojmovi poput Boba Dylana, The Banda, Toma Waitsa, Jamesa Cagneya, Velikog Gatsby i Crnog Petka nešto znače.

Prije točno godinu dana, usprkos prekrasnom vremenu i ljetu kojega si mogao namirisati u zraku, moj svakodnevni soundtrack činile su priče o autsajderima i skitnicama, ljudima s dna koji 20 dolara smatraju ogromnom lovom iz razloga što će im omogučiti još jedan šut heroina ili da konačno odvedu Lucille u kino, i to u novoj haljini.

Ni tematikom, a ni zvukom, album jednostavno nazvan "Felice Brothers" nije bio ljetni, ali je tim uspjelim oživljavanjem kotrljajućeg melting pot zvuka Amerike kojega je patentirao The Band, uz Dylanovske melodije i Waitsovu atmosferu, donio gomile savršenih pjesama. Koje su zbog te kombinacije izvanjske moći zvuka s unutrašnjom melankolijom teksta rastapale ograde koje smo podigli oko sebe. Tko još ne zna napamet "Frankie's Gun", "Radio Song", "Take This Bread" ili "Don't Wake the Scarecrow", a naziva se ljubiteljem americane, taj je papak i neka odmah spali cijelu svoju kolekciju Ryana Adamsa. Jer, ovo je, uz dužno poštovanje zvuku Avett Brothersa, najoriginalniji bend u žanru danas i jedan od rijetkih čiji zvuk možemo okarakterizirati bezvremenskim.

Što nas dovodi do zadnje trećine recenzije i konačnog osvrta na novu ploču. Ovakav materijal ne možeš ocjenjivati nakon nekoliko slušanja, isto kao što ne možeš ljude ocijenjivati po prvom dojmu. Odnosno možeš, ali onda si George Costanza. A, koliko god George bio simpatičan, nitko od nas ne želi biti sitan, ćelav i čorav.

Stoga, možda je pretjerano reći da su Burazi malo požurili s izdavanjem novog albuma. Možda je trebalo malo pričekati da im materijal sjedne, da vrijeme napravi svoje, a možda se danas drugačije i ne može, možda u ovo vrijeme nedostatka koncentracije i kurvanja treba iskoristiti trenutak jer sutra će već biti kasno. Uglavnom, ako je prethodni album zvučao kao da je ispao direktno iz nečijeg uma, srca i duše, ovaj zvuči kao nešto što pokušava ostaviti takav dojam. Burazi su ovdje manje mediji koji prenose emocije veće od života, a više šljakeri koji ih grade. Za jedne skitnice, previše su ulickani. Pričaju iste priče kao i prije, samo, umjesto da zvuče kao original, zvuče kao neki bend koji ih pokušava kopirati.

U principu sve je isto kao na prethodnom albumu, samo što je uspjeh donio vrhunsku produkciju. I samo zbog nje ova ploča visi na rubu prihvaćanja. Materijal se čini slabiji, možda je tek previše sličan, ali to je nešto što se nakon više slušanja uvijek može promijeniti. Na kraju krajeva, sami su si krivi jer su postavili visoke standarde i tako nas prisilili da sve ispod njih smatramo razočaranjem. Da se razumijemo, nije ovo loša ploča, dapače. Ovo je ploča debelo iznad prosjeka na kakav smo navikli u ovim vremenima gdje klinci s lejtopima i gitarama postaju vrijednosti nakon jednog EP jer ih je netko spomenuo na netu ili jer ih nitko ne spominje. Ovo je druga vrsta glazbe, ona koja od nas zahtjeva da joj se potpuno predamo. Samo, može li svake godine predati nečemu? Tko ovo više može percipirati na pravi način? Možda je bolje da me pitate što mislim o ovom albumu za deset godina. Što je još jedan kompliment, danas kada se sve zaboravi za par dana, očekivati da ćeš nešto slušati za deset godina ravno je čudu.

Hej, ne mogu svi biti genijalci svaki put. Dapače, kada bi svi znali svoje mjesto na svijetu, bili svjesni svojih ograničenja i bili pravi igrači zadatka, život bi bio još ljepši. Ovako, ovisimo o tome kada će se nekome zalomiti genijalni trenutak. Burazima se taj dogodio na prethodnom albumu. Budu li imali sreće, možda im se dogodi opet. Ne dogodi li se, koga briga. Slušat ćemo ono što volimo, slušat ćemo "Felice Brothers", a tko zna, možda ćemo slušati i "Yonder is the Clock". Ali, to će se dogoditi kada iskreno osjetimo da je ovo dobra ploča, a ne tek cool nastavak jedne prekrasne priče. Iskrena ljubav je ono što nam treba, pa makar je usmjerili prema Eliu, Milu ili Miši, jer ništa nije više cool od iskrene ljubavi. Osim možda Ralona na svježe obrijanom licu.

http://www.thefelicebrothers.com
http://www.myspace.com/thefelicebrothers