Sam Quinn The Fake That Sunk 1000 Ships Ramseur 2010.
Obzirom na doba godine, siguran sam da svi imate nešto pametnije za raditi od čitanja osvrta na još jednog opskurnog americana izvođača. Ono, možete slaviti pobjede Hajduka i Dinama, čupati registarske pločice s BG oznakama, kupati se na prekrasnoj plaži odmah pored kolektora otpadnih voda obližnje tvornice i sve to začiniti povećavanjem postotka za uspješnim dobivanjem raka kože.
Stoga odmah na početku predlažem mali test. Pogledajte ovaj klip na jubitou i ako vam se svidi, nastavite čitati do kraja. Ako vam se ne svidi, sretno s ostalim aktivnostima. Nadam se da ćete imati zanimljiv ostatak života, te da nećete nailaziti na poteškoće na svakom koraku svoga puta poput Waltera Whitea.
Uglavnom, ovaj bradonja iz klipa je Sam Quinn, do ne tako davno polovica dueta The Everybodyfields, jednog malog projekta koji je, nažalost, uglavnom prolazio nezapaženo čak i u americani sklonim krugovima usprkos odličnom albumu iz 2007. zvanom "Nothing Is Okay", albumu kojega otvara ova prekrasna pjesma koju ste imali prilike čuti.
Dva albuma prije Sam i Jill Andrews smucali su se po razno raznim opskurnim distribucijskim kanalima, pokušavajući privući pažnju svojom verzijom americane i usput iskazujući zavidan potencijal. Njihovo glavno oružje bile su fenomenalne harmonije vokala koje su i najmelankoličnije trenutke bile u stanju dignuti do katarzičnih visina, a glazbena pratnja pronalazila je sjajnu mjeru između crpljenja iz prošlih vremena i modernih alter country strujanja. Kao da jedan od braće Avett ili Felice pjeva u duetu s Gillian Welch dok ih prate Uncle Tupelo.
Kada ih je Ramseur Records konačno otkrio i kada su na "Nothing Is Okay" stvari konačno sjele na svoje mjesto, sve što je preostalo bilo je čekati novi projekt i novi biser od albuma koji bi im, kako to već biva, donio zasluženu slavu. Ovdje ciljam na onu gladwellovsku kasnu pamet koja se uvijek javlja u mainstream medijima nakon što odabrana ekipa od nečega stvori kult. Zadnjih godina smo imali gomile primjera - The National su postali hit tek nakon što su rijetki ali uporni u nebesa dizali njihov rad prije komercijalnog uspjeha, a isto vrijedi i za The Hold Steady i, kao najsvježiji primjer, The Gaslight Anthem.
Nažalost, pripremljeni teren nije uspio donijeti prednost jer su se Sam i Jill, valjda još jednom razočarani nakon relativnog neuspjeha, odlučili razići. Stvoreni kult pak nije imao druge nego sljediti ih na njihovim odvojenim putovima, pitajući se uvijek iznova što bi bilo da su ostali zajedno.
Jill se javila prošle godine s EP-om jednostavno nazvanim "Jill Andrews" na kojemu je pokazala da ima potencijala upasti u prvu ligu opskurnih americana autorica. Naglašavam ovo upasti, jer u duetu s Quinnom tamo je već pripadala. Sama, nije ništa više od još jedne žene s gitarom. Plus, po meni izabrala je najgori mogući put. Naime, čovjek bi od nje očekivao tvrdi folk album u rangu Kate Maki, eventualno nagnuće countryu u stilu Laure Cantrell, nikako ne rockersku americana heroinu a la Kathleen Edwards.
Obzirom da je Jill time pokazala da je ona bila zadužena za rockersku stranu dueta, strah me bilo da će Sam na svom albumu, bez pomoći harmonija i ikakve žestine, biti prokazan kao tek još jedna bradata plačipička. Srećom, Samov prvi album sve je samo ne nezanimljiv.
Čovjek očito ima talenta za napisati stvar, te ga je nešto teže svrstati u određene ladice. Pjesme su brižljivo aranžirane i producirane, te zvuče gotovo kao nekakva manje pretenciozna verzija Raya LaMontagnea. Kako nema snažnih harmonija sposobnih dignuti pjesmu na drugu razinu, Samov vokal uglavnom se drži unutar svojih limita, posvećujući pažnju više priči i toku pjesme nego eksplozivnim trenutcima.
Naravno, kao singer/songwriter s velikom bradom, Sam je sklon dramatiziranju pa tako sve pjesme imaju dozu patetike koju pod kontrolom drži solidan učinak pratećeg benda Japan Ten, prije svega stalni upadi country elemenata i poneki klavirski ispad. Materijal je ovo tako poprilično sličan onome što rade Josh Ritter, Josh Rouse ili Richard Buckner, manje ambiciozan ali samim time i puno zanimljiviji. Krcat lijepim i ugodnim melodijama kao stvorenim za cmizdrenje nad propalim ljubavima, neiskorištenim prilikama i svime onim za čim već bradati ljudi cmizdre.
Ipak, šteta što Jill i Sam nisu bili u stanju istrpiti vlastiti ego i prihvatati poneki udarac, jer zajedno su bili jači i mogli su se nadati da će jednoga dana ubosti priliku kakva se pružila Avettima ili Band Of Horses te upasti u prvu ligu. The Everybodyfields su imali nešto originalno, nekakvu neopipljivu kvalitetu koja je u svakom trenutku mogla izbiti na površinu. Kao solisti, oni su tek dvoje vrlo dobrih autora koji se ne razlikuju previše od gomile sličnih, dakle nešto što će fanovi žanra znati cijeniti. Oni i malo tko drugi.