Brutalno. Jeste li primijetili kako sve više ljudi koristi baš pridjev 'brutalno' kada žele opisati nešto neuobičajeno, ludo, smiješno ili strašno? Ne želim reći da imamo novi 'zakon' ili 'katafakinstrofu', ali prošli sam tjedan bio brutalno začuđen kada sam isti pridjev čuo iz usta desetak ljudi s kojima sam razgovarao, a koji svi pripadaju drugim društvenim krugovima, imaju različite stupnjeve obrazovanja i sve ostalo. Sigurno je stvar samo u tome da su negdje čuli riječ koju prije nisu rabili i zapela im je za uho, a onda pomalo i ušla u rječnik. I sada je koriste bez kriterija. Brutalno je koriste, čini se da je samo pitanje trenutka kada će postati novo opće mjesto.

John Darnielle oduvijek je imao nešto brutalno u sebi. Nešto što nije lako opisati, nešto što možda možete naslutiti i prepoznati, nešto s čime se možete poistovjetiti i nešto što privlači, ali nešto što izlazi iz okvira svih definicija i raspoloživih pridjeva. Izvirivalo je to nešto iz većine njegovih pjesama, od onih ranih hc lo-fi bučnih izdrkavanja koji su bili bliži autoterapiji nego glazbi pa sve do zadnjeg albuma na kojemu je čistom produkcijom i biblijskim motivima zbunio nespremne.

Nova Darniellova inkarnacija zove se The Extra Lens, a prije se zvala The Extra Glenns i to je zapravo projekt koji odrađuje sa svojim dugogodišnjim prijateljem i navodno (kažem navodno jer ja ne znam ništa o njemu) legendom američke alternativne scene Franklinom Brunom. Ne zna se zašto je za drugi album u istoj konstelaciji odabrano novo ime, ali jasno je da se veliki majstor John želio odmaknuti od onoga što radi sa svojim matičnim bendom The Mountain Goats. Doduše, motivi su i tu upitni zato što čitav svijet (ili, bolje reći, oni koje to uopće zanima) planinske koze doživljava kao umjetničko ime Johna Darniella, a ne kao bend, ali eto, čovjek valjda ima svoje razloge. Ja sam se najskloniji prikloniti teoriji kako mu stari frend životari negdje na rubu pa mu je John odlučio dati ruku i malo ga gurnuti nazad u posao, a uz to, kako se to ovdje lijepo čuje, očito uživa muzicirati s njim. Klasična win-win situacija, reklo bi se.

Do sada jedini Extra Glenns album po nekima je bio i bolji od Mountain Goats izdanja i koliko god se ja s time ne mogao složiti ipak priznajem da je riječ o finom albumu koji nema loše trenutke. Ili ih barem fino skriva. A ovaj drugi? Pa, stvar je prilično slična.

Na prvo slušanje uopće ne možete primijetiti razliku između The Extra Lens i The Mountain Goats, isti glas pjeva pjesme, glazbena podloga je slična, teme pjesama su ono što od Darniella očekujete, dinamika je ista, sve je tu. Onda nekako shvatite da tu nema ni basa ni bubnja, samo gitare. Na nekim pjesmama se pojavljuje diskretni klavir i harmonika, ali to je to. Da, Franklin Bruno je gitaristički virtuoz i pratnju i aranžmane koju Johnovim pjesmama inače osigurava bend ovdje je osigurao samo on, suptilno se igrajući na svojih šest žica i ponekada pjevajući back vokale.

Rezultat je sasvim zadovoljavajući iako ne i odličan. Mislim, pjesme su prilično dobre, ali nisu za padanje na guzicu. I to nema veze s time je li u Darniellovoj pratnji bend, Franklin Bruno ili filharmonijski jebeni orkestar, to ovisi samo o pjesmama. Problem je vjerojatno u tome što dragi ludi John nije baš previše samokritičan pa odlučuje izbaciti sve što napravi i iako tu nema previše promašaja, zna se dogoditi da ne bude niti previše pogodaka.

Nemojte me krivo shvatiti, meni je ovaj album odličan. Vrhunski čak. Samo mi se čini da njegova objektivna kvaliteta (iako ne znam što bi to bilo) nije na razini zadnjih nekoliko The Mountain Goats albuma ili prošlog The Extra Glenns ostvarenja, ali to je ionako mišljenje okorjelog fana, a ne objektivnog kritičara.

S druge strane, neke pjesme s ovoga albuma izravno ulaze u best of Darniellove pjesmarice. Prva, "Adultery" koja počinje s onim klasičnim one-two-three-four nakon kojeg slijedi gitaristički udar kojemu se u jednom trenu priključuje klavir, Darnielle i Bruno refren pjevaju u dvoglasju, a tekst je tipičan Darniellovski, podmukao, strašno pronicljiv i opasan, brutalan. "Cruiserweights" je priča o boksaču koji ima meč nevažan svima na svijetu osim njemu samome i koja se čini toliko proživljenom i odaje dojam tolike životnosti da mi se par puta učinilo da pravi svijet nije oko mene, u tramvaju, autobusu ili na ulici kojom hodam, već onaj u mojim slušalicama.

Gotovo svaku pjesmu bi se moglo po nečemu izdvojiti, ili po iznimno nadahnutom Darniellovom tekstu (koji je više pravilo nego iznimka), ili po odlično odrađenim Brunovim pozadinskim efektima na električnoj gitari ili harmonici, ili po ukupnom dojmu. Sve u svemu, ovo je album koji kvalitetom debelo prelazi prosjek aktualne glazbene produkcije, barem ako je riječ o razmjerno širokoj (ili uskoj, ah sve je relativno) lepezi žanrova koju pratim ili se trudim pratiti.

I, da zadovoljim formu teksta u kojemu se niti jedan motiv ne pojavljuje bez razloga vratit ću se na početak i na 'brutalno'. Dakle, kao što je jedan inače sasvim običan izraz postao vidljiv i rasprostranjen samo zato što ga je veći broj ljudi odjednom prihvatio kao nešto svoje i kao nešto bez čega do sada nisu mogli, tako bi i ovaj album Extra Lensa mogao poslužiti kao okidač da mnoštvo pasioniranih ljubitelja glazbe prepozna Darniella kao jednog od trenutno najboljih svjetskih kantautora. Dovoljno je prijemčiv, univerzalan i razumljiv, a opet posjeduje onu notu elitizma koja je nužna svima koje je strah voljeti (ili koristiti) nešto što već vole svi ostali. Iskreno sumnjam da će se to dogoditi, čvrsto vjerujem da Darnielle nikada neće postati Conor Oberst iako bih volio da se dogodi suprotno i da se stvori kult od imena ovog nevjerojatno kreativnog i talentiranog glazbenika i tekstopisca. Iako, takav bi razvoj situacije čak i za mene možda bio previše brutalan.

Merge Records - The Extra Lens