Najveći problem ovih redovnih tjednih recenzija je, kao i s masom drugih stvari uostalom – uvod. U glavi imaš složeno manje-više sve važno što želiš reći, zaključak je odavno spreman (paradoksalno, ali on je najčešće prvi gotov), ali uvod je zeznut. Nekakva anegdota koja se negdje veže sa glavnom temom po meni je idealna, samo ne svaki put. Ispaliti nešto nevezano uz objekt recenzije zna ispasti simpatično, ali uglavnom je iritantno. Krenuti odmah u glavu, materijalom, nekako je preozbiljno, preambicozno, kapitalistički čak.

Sada kada sam se riješio problema zvanog uvod pričajući o problemu zvanom uvod, mirne duše mogu na posao. Za koji nisam plaćen, ali kao što reče jedan mudar čovjek: "Pravi rad je onaj koji se radi iz gušta, ono što radimo za novac je prostitucija". (Nije mi se dalo tražiti po Netu pametniji citat pa sam iskombinirao ovaj iz ostataka smještenih negdje između lijevog i desnog mi uha.)

Ja možda imam problema. Ono, psihičkih, sa prihvaćanjem stvarnosti. Evo, u proteklih tjedan dana, gledao sam uživo Analenu i Nulu na Martinskoj te U2 i Thermalse. I najviše sam uživao upravo u Analeni i Nuli. I ne, nisam od onih koji slušaju samo ljutu alternativu, dapače – "Achtung Baby" mi je jedan od najboljih albuma ikada, a "The Body, The Blood, The Machine" bit će vrlo visoko na listi 100 najboljih ploča dekade koju trenutno slažem.

Stvar je izgleda u kontekstu. U koncertu Bona i ekipe jednostavno nisam mogao uživati, jer sam ga odgledao na jebenom velikom ekranu, kao kakav hollywoodski spektakl, u kojem je važnija produkcija od sadržaja. Zvuk dalek i dehumaniziran (ironično, jer Bono je stvarno ljudina), bend nevidljiv, čak i ispred pozornice, raja pod utjecajem nečega o čemu bi se dalo satima razgovarati, a svi pokušaji poruke i komunikacije između Njih i Nas svedeni su na čistog Orwella.

Na Thermalsima nisam mogao uživati, jer se koncert održao u revolucionarnoj fuziji finske saune, ruske banye, turskog hamama i kolibe za znojenje Johna Lockea. Uz to, pojavio se i Taz te se smjestio točno ispred mene, lamatajući još uvijek nedovoljno formiranim udovima. Falio je još samo Pepe Le Fuj i večer bi bila savršena. Uglavnom, u takvom okruženju, što vrijedi podatak da je bend svirao dobro, da je zvuk bio human i da je umjesto Orwella literarna asocijacija bio Hornby?

Što nas vraća na Martinsku. Odličan zvuk, raspoloženi bendovi, ugodna ljetna večer prožeta osvježavajućim povjetarcem, ljudi taman koliko treba da ih osjetiš, ali bez da ti dodiruju auru. U pravom spletu okolnosti, najobičniji bend može biti čaroban, a u krivome i najbolji ispadnu papci. Ali što ja znam, meni je ionako najbolja svirka koju sam ikada odgledao nastup Marka Olsona i Creekdippersa, također u KSET-u, ali prije dodavanja wellness elemenata.

Da zaključimo stvar – novi album Todda Snidera nije dobra ploča. Šalim se naravno. Ne s tim da se radi o lošoj ploči – to je činjenica, već s tim da je već vrijeme za zaključak. Naime, recenzija tek počinje. Da, jedna od lijepih strana blogerskog života je nedostatak urednika (minus je nedostatak poštenog lektora, ali, ovaj, o tome ne bih trebao ovako javno).

Snider se rodio u Portlandu, što je podatak uvijek vrijedan respekta. Nažalost, nije u njemu ostao predugo te ga nije zahvatio indie-rock virus. Ali preselio se u Austin – ništa manje genijalan grad, jedno od studentskih središta Amerike te glavni grad alternativnog countrya u kojemu u svakoj birtiji možete naići na nekakav klon Truckersa, Mavericksa, Gourdsa ili, pak, na nekakvog usamljenika s gitarom.

Našavši se u središtu zbivanja, Snider je još sredinom 90-ih počeo prezentirati svijetu svoju verziju country glazbe. Zvuk na momente patetičan i standardan kao nešto od Dwight Yoakama ili Robert Earl Keena, s dodatkom rock elemenata prisutnih kod legendi, kao što su Guy Clark ili Billy Joe Shaver. Ipak, kada bi morali Snidera usporediti sa jednim autorom, to bi svakako bio legendarni John Prine, što zbog zvuka u kojemu se čuju i drugi utjecaji, a što zbog ironičnih tekstova i smisla za humor koji je obojici glavno oružje.

S vremenom, Snider je, pod utjecajem sveprisutne americane, svome zvuku dodavao i elemente folka, rocka i bluesa, te je 2004. snimio svoj najbolji album, "East Nashville Skyline". Njegove dosjetke i društveni komentari nisu tako dobro zvučali još od prvijenca, albuma "Songs For The Daily Planet" izdanog deset godina ranije.

Nažalost, nakon 2004., Snider opet bježi u čisti country, te dodaje i neke mainstream elemente kakvima intelektualce zabavlja jedan Randy Newman, kvazi-country izvođač odavno proglašen genijem ne račun stihova, iako mu svirka služi jedino za uspavljivanje pripadnika viših staleža i njihova potomstva.

Prvi dio ovoga zadnjeg Sniderova albuma obojan je sterilnim Newmanovskim izričajem te se tek na petoj pjesmi, ''Bring 'Em Home'', osjeti nekakva radost življenja. Ta pjesma, zajedno sa sljedećom, vrlo dobrom baladom ''Corpus Christy Carol'', ujedno je i jedina spomena vrijedna stvar na albumu, koji u drugome dijelu kreće u honky-tonk poigravanja te gubi svaki smisao. Može Todd na ovakve podloge pjevati najbolje tekstove ikada, ali zašto bi se itko trudio čuti ih kada zvučna slika odaje čovjeka bez inspiracije?

Jedan veliki plus Snider zaslužuje zbog pjesme u kojoj spominje Docka Ellisa – prvog sportaša ikada koji je priznao da odigrao tekmu na tripu. Doduše, baseball je uglavnom tako dosadan da bi tripove trebalo dijeliti svima koji uopće uđu na stadion, ali svejedno – svaka čast. Hej, možda je trip nešto što bi s vremena na vrijeme i Todd trebao probati kako bi mu se otvorila vrata percepcije? Jer, ako ovakvoj ploči stavi u naslov riječ ''excitement'', što bi tek bilo da ju je odlučio nazvati ''the boring plan''? Molim, kažete da je možda bio sarkastičan? Whatever. S takvim sarkazmom može Bona pod ruku pa pravo u Čavoglave.

www.toddsnider.net

www.myspace.com/toddsnider